Slađana Miljević (36) vidi samo desetak odsto. Na desno oko osjeća svjetlost, a na lijevo vidi samo jednim dijelom oka. Zbog tog ima malo problema u kretanju. Završila je srednju školu za učenike oštećenog vida u Zemunu i nakon volontiranja i učenja talijanskog jezika posao dobila prije pet godina u Međunarodnoj humanitarnoj organizaciji “Udruženje Program Prijedor“.
Bilo je mnogo prepreka, no nekako u sjećanju ostanu dobre situacije, poput one kada je na ruke dobila svoj prvi zarađeni novac.
-U Italiju sam s jednom grupom djece išla kao prevodilac. Tamo sam bila nekih sedam dana, a zarada je bila 50-tak evra. Strašno sam bila ponosna što sam uspjela da za svoj rad dobijem novac, da nešto zaradim i da budem svjesna da sam ga ja zaradila a ne da mi ga je neko poklonio“, priča Slađana.
Kaže da joj posao pomaže u jačanju samopuzdanja, u jačanju komunikacije s drugim ljudima, jačanju tolerancije. I za to je Udruženju Program Prijedor zahvalna na pruženoj šansi, kao i Jadranka Ružičić (35) diplomirani socijalni radnik koja kao pripravnik volontira u Centru za socijalni rad.
I ona je kao Slađana slabovida od rođenja s deset odsto vida. To ne smatra nekim velikim problemom. Optimizam je uvijek na prvom mjestu, potom borbenost, to da zna da ima cilj i podršku ljudi iz Centra koji su sve to prepoznali.
-Moje neko lično zalaganje, borbu i trud s obzirom da sa srednjom školom većina omladine ne može naći zaposlenje tako da je meni velika čast s te strane i zadovoljstvo što sam dobila priliku“, priča Jadranka.
Naravno i jednu i drugu u životu su pratile brojne neugodne situacije, a bilo je i mnogo radosti. Slađana kaže da se prilično dobro nosi s takvim situacijama, jer kako slikovito pojašnjava čovjek ne može da pati za nečim što nije iskusio.
-Mnogo puta mi se desilo da padnem, s obzirom da se krećem sama po poznatom terenu da upadnem u neku baru ili da uđem u neki butik, promašim vrata, uđem u potpuno desetu prostoriju i pravim se kao da nešto gledam. Prijedor jeste grad, ali je ovo ipak ruralna sredina. Društvo je poprilično primitivno, bez obzira na sve i sažaljevaju te. Međutim ja sam na neki način na to navikla. Imam svoj film i živim u nekom svom svijetu, imam svoj krug prijatelja koji me prihvataju onako kakva jesam a imam i svog psa- kaže Slađana.
Jadranka dodaje da je problema bilo tokom studiranja, uglavnom zbog neprilagođene literature. Kopirale su se knjige, uvećavali fontovi, koristio govorni softver, lupa. No, bilo je dosta razumijevanja profesora. Pripada uspješnjim studentima koji nisu prepisivali kad su polagali, a uspješno se nosila i s brojnim predrasudama. Tog je, kako kaže, uvijek bilo pogotovo u pubertetu.
Sad je potpredsjednica međuopštinskog Udruženja slabovidih osoba Prijedor i srećna i u privatnom životu.
-Pa udata sam, u stvari u vanbračnoj zajednici od maja. Muž mi nema nikakav problem što se tiče invallidnosti, što je rjetko jer obično zdrave osobe, pod navodnicima zdrave, bježe od bilo kakvog generalno kontakta sa osobama s invaliditetom a kamoli da uđu u neke intimnije priče. Prošle godine sam diplomirala, ove se udala, evo uspjela da se zaposlim. Ova godina je sa svim segmentima jako, jako pozitivna“, ne krije sreću Jadranka.
Jadranka i Slađana apelovale su na sve nadležne instiutucije na BiH, entitetskom i loklanom nivou da šansu pruže ljudima s invaliditetom, da ih zaposle. S jedne strane to je humano, a s druge osoba s invaliditetom će se osjećati sposobna da sama zarađuje. Neće zavisiti od pomoći drugih, što je ponekad i najteže.
U prilog ovoj molbi i činjenica da je na području međuopštinskog Udruženja slabovidih osoba Prijedor tek nekoliko njih poput Slađane i Jadranke dobilo priliku za radnim mjestom.
K.V.
foto: Giga