U subotu, na Malu Gospojinu, Marija Kragulj iz Rakelića zakoračiće u stotu godinu. Iako vremešna, Marija nema mira. Lijepe jesenje dane koristi za uređenje dvorišta. Nervira je, kaže, lišće koje stalno opada, a ovih dana se dala u sređivanje cvjetnjaka.
– Pojavilo se puno korova, pa moram to oplijeviti. Na mene galame što radim, a ja im kažem da ne mogu samo sjediti. Moram se kretati. Valjda me to i drži svih ovih sto godina – kaže starica o kojoj brigu vodi bratić Mićo i njegova supruga Snježana, jer svoje djece nije imala.
U Rakeliće se, kako nam priča, vratila prije dvije godine. Do tada je živjela u Beču gdje je otišla prije pola vijeka i tamo zaradila nešto penzije.
– U Beču sam radila 16 godina kao sobarica, ali su me vlasnici hotela izigrali. Nisu mi uplaćivali punu satnicu već samo četiri sata, pa tako nemam veliku penziju. Ipak, tamo sam živjela i nakon penzionisanja, a onda prije dvije godine odlučila da dođem u svoje selo i dočekam smrt u svojoj kući – veli Mara koju zdravlje relativno dobro služi, s obzirom da je srčani bolesnik i punih 18 godina ima ugrađen pejsmejker.
Dobro vidi, solidno čuje, umno je stabilna. Jede vrlo malo, a svaki dan praktikuje da popije rakijicu koja je, po njenom mišljenju, bolja od bilo kakvog lijeka.
– Kako neću popiti? Muž mi je bio kotlar. U kući uvijek bilo rakije. Ja dok sam radila, kupila mu dva kotla, pa je tako išao po selu i pekao rakiju. Drugo nije ništa mogao ni raditi, pošto je bio invalid – priča nam ova starica čiji je suprug Mladen davno preminuo, u 77. godini.
Mladen joj je bio drugi suprug. Prvi put su je, kaže, roditelji udali kad je imala 20 godina, za bogatog čovjeka, ali sreće u tom braku nije bilo. Ni u braku ni u porodu, pošto joj je dijete koje je stekla s njim odmah umrlo. Otišla je od prvog muža nakon pet godina zajedničkog života. Prošlo je nekoliko godina, a onda je prešla kod Mladena sa kojim nije imala djecu.
– Nisam imala svoju, ali su mi djeca od braće i sestara bila kao moja. Pomagala sam ih koliko sam mogla. Evo, jedan od njih danas vodi brigu o meni. Sa Mićom i njegovom ženom Snježanom mi je lijepo. Dok je lijepo vrijeme, budem u svojoj kući, a kad zahladi, idem i živim kod njih – priča ova starica koja ne vjeruje da postoji recept za dugovječnost.
To su, kaže, samo priče. Niti je jela nešto posebno, niti se pazila. Samo je radila i družila se. Voljela pjesmu i igru. I danas voli, ali nije više u stanju igrati i pjevati kao nekad.
– Vedrog sam duha. Možda me to održava u životu. Možda je to taj recept. Ne znam. Eto, niko u porodici mi nije bio dugovječan, da mogu reći da sam dug život naslijedila od ovog ili onog. Samo se tako potrefilo da proživim čitav vijek – kaže Mara, koja u albumima čuva slike značajnih životnih događaja. Među njima je i učešće na izboru mis bake od prije 20 godina. Tada je, kaže, imala 80 godina i dobila titulu najvitalnije bake među kandidatkinjama.
Starica Mara voli šalu. U društvu, dok sa komšijama i rođacima nazdravlja, zna ih često opomenuti kad izuste: „Živjela ti nama, Maro, 100 godina!“
– Ej, pa ti meni daješ samo još godinu života. Ja hoću više… – glasi njen odgovor.
I dok se sa staricom Marijom pozdravljamo, ona nas poziva da obavezno dođemo iduće godine, kad bude proslavljala punih 100 godina.
-Tad ću, ako bog da, zakoračiti i u 101. godinu i jedanaestu deceniju života – veli nam na kraju, poželjevši svoj životni vijek svakom čovjeku.
P. Š.