Već gotovo deceniju i po, oko Petrovdana, selo Lužani nadomak Sanskog Mosta oživi makar na jedan dan. Prije rata, ovdje je bilo 200 stanovnika i pedesetak domaćinstava. Danas samo dvije kuće u Lužanima. Jedna od njih je domaćinstvo Radivoja Kondića, u čijem dvorištu se bivši mještani okuplјaju već 13 godina
U svoje selo vratio se 2001. godine. Život ovdje nije lak za povratnika, ali Kondić i supruga se snalaze, žive od polјoprivrede i pčelarstva. Ovi skupovi su prilika da se sretnu sa svojim nekadašnjim komšijama.
– Sastajemo se sa našim prijatelјima, ne samo iz Lužana, već i iz okolnih sela. Veoma mi je drago što imamo ovakav skup. Ja ovdje živim, ali tu su samo dvije kuće od onolikog sela. Supruga i ja smo ovdje, a djeca su u Prijedoru – kaže Radivoj čija supruga Milena, zbog zdravstvenih problema, ove godine nije mogla prisustvovati tradicionalnom druženju.
Iz Novog Sada, sa mužem i djecom, i ovog puta, doputovala je Dušanka Marković. Nastoji da dođe više puta tokom godine, ali petrovdanski skupovi su obavezni.
– Osjećanja su mi pomiješana. Od tuge i žalosti, do oduševlјenja i ushićenja. Tužni smo, jer vidimo kako nam sad izgleda naše selo, koje pamtimo iz mnogo lјepših dana. A opet, srećni smo, jer srećemo lјude koje nismo vidjeli decenijama – priča Markovićeva, koja je i autor knjige „Lužani kod Sanskog Mosta – precima i potomcima“.
Kako i sam naziv kaže, knjiga je posvećena onima od kojih Lužani vuku korijene, ali i potomcima kako bi upamtili odakle potiču. I ove godine, druženje je organizovao Dujo Milanko, koji je poručio da ga raduje to što se pojavlјuju oni koji prvi put dolaze na petrovdanski skup. Tradicija je ovo za koju je siguran da će se nastaviti. Možda u manjem obimu, jer biologija i vrijeme čine svoje, ali uvjeren je da će novi naraštaji dolaziti u selo svojih roditelјa.
– Moj sin meni kaže: „Tata, ako ti ovo prekineš, ja ću nastaviti“. I ja vjerujem da će skupa u Lužanima uvijek biti. Da se obiđu groblјa, naše kuće, a imamo ponekad i radne akcije kad krčimo naše puteve. Tako da će se u nekom obliku ovo druženja sigurno nastaviti – smatra Milanko.
On se zahvalio svima koji mu pomažu u organizaciji, bilo finansijski, bilo moralno. Posebno se zahvalio svojim prijatelјima iz Prijedora, grada za koji kaže da je mnogim mještanima Lužana postao druga kuća nakon rata. Jedan od onih koji prvi put dolaze na skup u Lužane je Želјko Stojanović, koji je djetinjstvo i mladost proveo u ovom selu. Sad, kaže, želi svom sinu da pokaže svoju đedovinu.
– Ovdje sam provodio i po dva mjeseca tokom lјeta. Uživao sam sa svojim prijatelјima. Sad, nakon trideset godina, Lužane ne mogu da prepoznam. Ali nostalgija me vuče na ovo mjesto – poručuje Stojanović i dodaje da su ga lјudi oduševili svojom srdačnošću i gostoprimstvom, pa im je obećao da će doći i naredne godine.
Prof. dr Vladimir Lukić, koji je rođen u susjednom Dabru, kaže da su ova okuplјanja izuzetno važna, jer pokazuju da, iako nisu u zavičaju, zavijač jeste u srcima ovih lјudi, koje je rat rasijao na sve strane svijeta. Na ovaj način, napominje on, lјubav prema Lužanima prenosi se i na potomke.
– Svi mi, rodom iz ovog kraja, radosni smo kad vidimo da naši lјudi nisu zaboravili svoje selo, svoj rodni kraj, sunarodnike, lјude s kojima su odrasli. Ovo što čine Lužani je nešto najlјepše što se u ovim krajevima može vidjeti u poslјednjih nekoliko godina. Sveštenik Ilija Prole, davne 1974. godine, došao je na službovanje u ovaj kraj u kojem je boravio pune dvije decenije. Mnogo je toga što ga veže za mještane Lužana, pa je to razlog da oko Petrovdana dođe na ovaj skup, vidi se sa njima i da se zajedno, s tugom, prisjete jednog sretnijeg vremena.
– Nije tragedija ako čovjek ode iz zavičaja. Tragedija je kad zavičaj ode iz čovjeka. Čovjek bez zavičaja je poput stabla odsječenog sa panja. Zato zavičaj moramo otrgnuti od zaborava. Tu smo nikli i tu smo obvikli – kaže otac Ilija.
Z.J.