ŠEZDESET GODINA ZA KOVAČKIM MIJEHOM

Dok većina njegovih vršnjaka broji penzionerske dane, jedini prijedorski kovač, Kozarčanin Ahmet Talundžić (76), još uvijek u svojoj radionici pokreće mijeh i loži vatru.

 Mada se njegov posao, u međuvremenu, nešto modernizovao, Talundžić nas, poput vremeplova, vraća u doba kada je nabavio svoju “mašinu”, veliki kovački mijeh.

– Kod mene je 60 godina, a kupio sam je polovnu, pa ti broji koliko je stara. Milijardu puta se ova koža presavila i nigdje nije pukla. Lično mislim da je onaj ko je to napravio, bio umjetnik, a nakon toliko vremena, ni ja ni iko drugi nismo dokučili od koje je kože napravljena – priča Ahmet.

Zahvalan je sudbini na dobrom zdravlju: naočare rijetko ili nikako ne nosi, ne „troši“ nikakve tablete i čekić, onaj teški, kovački, još uvijek mu nije težak.

Dok razgovaramo, podiže ga s lakoćom, a onda po nakovnju udara komad užarenog metala. Popravka je u pitanju, jer ovom kovaču mnogi u radionicu donose polomljene traktorske lemeše, lopate, trnokope, sjekire… Kad ih on vatrom „zavari“, izgledaju kao nove. Povremeno od feder plate napravi i novi lemeš za traktor, ali to je sve rjeđe, jer vremena baš i nema mnogo. Naime, Ahmet kuje u svojoj radionici, ali i potkiva konje u cijeloj Krajini. Kovač i potkivač, valjda, idu jedno s drugim, pa tako Ahmeta mnogi zovu da dođe u njihovo dvorište i potkuje im konja, a onda usput još nešto da popravi. Majstor Ahmet često ode do sela kod Ključa, Sanskog Mosta, Novog Grada, Knežice, Kozarske Dubice.

– Sjednem u auto, u gepek stavim alat i ono što mi treba, pa na put. Nije mi teško. Prethodno se s ljudima pošteno dogovorim o cijeni. Svi na kraju budu zadovoljni, oni uslugom, a ja poslom. Radim i u okolini Prijedora. Za dobrog majstora posla uvijek ima. Nekad mi bude krivo kad neko s čuđenjem, pa i potcjenjivanjem, priča o kovačkom zanatu. Ja sam ovim zanatom djecu: tri sina i kćerku, othranio i iškolovao. Zato mi je strašno žao što nemam nasljednika. Strašno mi je žao što nemam nasljednika, što mladi ljudi neće u kovače i potkivače. Vidim da ih to ne zanima, a od ovog zanata koji je, zahvaljujući mašinama i novoj tehnologiji, danas 50 odsto lakši od vremena kad sam se ja njime bavio, mogli bi lijepog hljeba zaraditi – kaže majstor koji se u životu baš naradio. Ništa mu nije bilo teško, pa ni to da, kao mladić, davnih 60-tih prošlog vijeka, iz šume, tamo gdje konji nisu mogli, na leđima izvlači drva. Na život je, kako kaže, uvijek gledao s vedrije strane, kao i na svoj posao koji, nakon toliko godina, još uvijek voli, toliko da onima koji kod njega dolaze po potkovicu za sreću, uvijek izađe u susret.

– Mnogi mi dolaze i traže potkovice. Uglavnom one malo starije. Izbrusim ih i dotjeram, a oni ih nose kući. To je, valjda, u tradiciji, ta sreća, da je stave na kućni prag ili na neko vidno mjesto. Nisam pitao da li su nakon toga bili sretniji, ali im izlazim u susret – kaže s osmijehom Ahmet koji je i ponosni djed i pradjed devetoro unuka i dva praunuka.

KV

foto: Giga

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez pismene dozvole!