Petak, 29. Marta 2024.
20.8 C
Prijedor

SRPSKI STUDENT U BEČU: BALKANSKA LEŽERNOST U SUDARU SA GERMANSKOM PRECIZNOŠĆU

NAJNOVIJE VIJESTI

Prelazak preko granice mnogi vide kao rješenje za egzistencijalne probleme. Trbuhom za kruhom, maksima je koja je potvrdila svoju istinitost u posljednjih par godina. Međutim, u taj vrli novi svijet ne ide se samo radi posla. Mnogi tamo idu zbog sticanja znanja. Studiranje na nekom od prestižnih zapadnoevropskih univerziteta otvara mogućnosti koje mlad čovjek ovdje ne može ni da zamisli. Upravo to je jedan od razloga koji su Draška Đurića, mještanina Jelićke, sela na rubu teritorije Prijedora, odveli u Beč. Ovaj devetnaestogodišnjak odlučio se za studije elektrotehnike na Tehničkom univerzitetu u Beču. Završio je Elektrotehničku školu u Banjaluci, a već tad je u glavi imao jasnu ideju kuda dalje.

– Planirao sam, kada završim fakultet, da odem da radim u nekoj zemlji njemačkog govornog područja. Već u drugom razredu srednje škole, krenuo sam na kurs njemačkog jezika – kaže Draško.

Prvobitni plan podrazumijevao je da zvanje inženjera stekne na banjalučkom Elektrotehničkom fakultetu. Međutim, nije bio zadovoljan dinamikom predavanja ni sistemom obrazovanja u cjelini. To je uticalo na Draškovu odluku da, nakon jednog odslušanog semestra, spakuje kofere i uputi se u Beč.

Prva stepenica je jezik, odnosno kurs na kome treba savladati napredni B2 nivo.

– Sam kurs bio je zanimljivo iskustvo. Sretneš se sa ljudima iz svih krajeva svijeta. U mojoj grupi bilo je mnogo Evropljana, ali i ljudi iz Azije i Južne Amerike. Religija, nacija, jezici nisu nikakve prepreke. U grupi se razvio jak timski duh, dosta se međusobno pomažemo. Pauze između predavanja koristimo da  upoznamo jedni druge sa sredinama i kulturama iz kojih dolazimo – kaže Draško.

 

TESLA AUSTRIJANAC – KAD BI SE ZEZALI

Po njegovim riječima, ni u jednom trenutku nije se osjećao kao stranac, jer je Beč grad koji vrvi pridošlicama iz raznih zemalja i kultura. Odnos profesora prema studentima sušta je suprotnost njegovom iskustvu iz otadžbine. Ističe da predavači imaju profesionalan odnos prema onome što rade, a svaki student dobija podjednaku pažnju. Činjenica da je neko iz neke druge države, ne znači ništa, ali zna dovesti do zanimljivih situacija.

– Jednom prilikom profesorica jazika donijela nam je neke novine u kojima je pisalo da je Nikola Tesla Austrijanac. Njoj je to zasmetalo više nego nama, koji dolazimo sa Balkana. Pisali smo primjedbu tim novinama, što je ujedno bila dobra lekcija njemačkog jezika – priča Draško.

 

MNOGO ŽURBE, MALO GOSTOPRIMSTVA

Iako se ne osjeća kao stranac, neke stvari bile su mu neobične. Prvo što mu je palo u oči jeste užurbanost.

– Metro je jedan od glavnih načina prevoza. Kada smo na stepenicama, a voz je došao na stanicu, ljudi počnu da trče kao nenormalni, iako sledeći voz dolazi već za 3 minuta. Zato mi nije najjasnije kud toliko trče bez potrebe – opisuje Draško i priznaje da to, možda, iz njega isijava balkanska ležernost. Ono što mu se svidjelo jeste germanska tačnost i organizovanost. Javni prevoz je tačan, dobro uvezan i postavljen tako da ga, bez ikakvih poteškoća, može koristiti i onaj ko se prvi put nađe u Beču. Austrijanci su dovoljno kulturni da na pokretnim stepenicama svi stoje na jednoj strani i tako ostave prostora onima koji žure. Ono što je još dobro za mladog studenta (vrsta kojoj uvijek fali novca), jeste to što u Beču nije teško pronaći posao.

– Ovdje ima mnogo studentskih poslova. Nama je dozvoljeno da radimo do 20 sati sedmično. To je sledeći korak, da krenem tražiti posao, pa gdje me prime – objašnjava Draško.

Raditi se mora, jer su troškovi poprilični.

– Sve košta, troškovi življenja i studiranja, pa onda obavezno osiguranje. Neke stvari koje su nama kod kuće bile sasvim uobičajene, poput svakodnevnih odlazaka u kafiće i izlazaka svaku drugu veče, ovdje su luksuz – pojašnjava ovaj mladić. Najneobičniji za Draška je potpuni izostanak gostoprimstva kod domaćeg stanovništva.

– Kada sam bio u gostima na par mjesta, jedino što nude je čaša vode. I to je dobro, jer se dešava da ne nude ni toliko. Čak i kad mi ugostimo njih i ponudimo im sve što imamo, oni to ne uzvraćaju istom mjerom – opisuje Draško sudar balkanske gostoljubivosti i austrijske međuljudske “hladnoće”. No ima dovoljno ljudi sa naših prostora u Beču, pa se i to nadoknadi u druženju sa njima. Našeg čovjeka nije teško spaziti. Ako išta, čućeš ga dobro u grupi ljudi.

– Na fakultetu ima mnogo ljudi iz istih zemalja. Naši se odmah upoznaju i sprijatelje u prvih par dana, počnu družiti, pozdravljamo se na hodnicima, dok su ostali druga priča. Ako i čuju da neko priča njihov jezik, ne trče da se upoznaju s njima – priča Draško.

Uglavnom, kad se podvuče crta, studentu se daju dobri uslovi, prilika da zaradi i da nakon studija napreduje u svojoj profesiji. Prilika da se studira na univerzitetu na kojem je znanja sticao Milutin Milanković ili Kristijan Dopler, ne nalazi se bilo gdje. Jedino još da Austrijanci malo omekšaju i da kafa pojeftini.

 

SUSRET SA ESTRADOM

Beč je, zbog velikog broja ljudi sa prostora nekadaše Jugoslavije, dobra tezga za estradne umjetnike. Draškov susret sa pjevačem Željkom Šašićem dodatno ilustruje karakter našeg čovjeka.

– Upoznajem se ja sa njim na jednom od nastupa. I sad, klasična priča, kažem ja njemu koliko mi je drago, on meni da je i njemu i da mu znači podrška. Međutim, ja sam to doveo u pitanje, i rekao mu: “Ma jeste, baš tebe briga. To svima kažeš, pa za tri minute i ne znaš da si to rekao”. Međutim, uslijedilo je prijatno iznenađenje nakon nekih pola sata. Prilazi mi Šašić i traži da se slika sa mnom. Došao je još jednom da se družimo. Time je  dokazao da nije umišljena zvijezda – zadovoljan je Draško.

 

Z. Jelić