Grafiti su dio urbane kulture. Grafitima se izražava bunt, prenosi poruka a može da se uljepša i životna sredina. Savremena istorija grafita je započela 1968. godine. Prvi grafiti su se pojavili u New York-u na zidovima zgrada siromašnih četvrti i u metrou. Ti prvi grafiti su izgledali ružno i uništavali su sliku grada. Ispisana imena i poruke su predstavljala nešto neugledno i agresivno, pa su sve do 1970. godine stanovnici New Yorka na grafite gledali kao na vandalizam. Danas se grafiti ne smatraju vandalizmom, već uličnom umjetnošću.
Činjenica je da i naš grad ima mnogo grafita, ali vrlo malo je u njima umjetnosti.
Nažalost, premalo je pravih lijepih grafita a sve više “žvrljotina” koje možemo da vidimo skoro na svakoj zgradi i koje nipočemu ne pripadaju grafitima.
Da je pisanje nazovimo “grafita” postala svakodnevna pojava, svjedoče i ove fotografije na kojima se vidi sav neukus ispisan po zidovima i fasadama naših sugrađana. Štete su ogromne, a građani nemoćni.
S druge strane, kada je riječ o muralima, grafitima putem kojih autor izražava svoj stav i estetski osjećaj, takav tip grafita obogaćuje grad i ulicu na poseban način.
Zaključujemo da mnoge ulice gradova krase prelijepi šareni crteži koji imaju određeno značenje, te da se to ne treba braniti mladima koji žele da svoju kreativnost podijele sa javnošću.
S druge strane, naši „umjetnici“ koji ostavljaju beskorisne natpise, a onda te iste natpise prešvrljaju drugi svojom porukom jesu vandali jer uništavaju sliku grada i oni se svakako trebaju sankcionisati. Dakle, grafiti s porukom, estetski odrađeni jesu umjetnost, za razliku od beskorisnih natpisa koje, nažalost, primjećujemo skoro na svakom koraki.
Jednom davno postojao je jedan grafit kojega se mnogi još uvijek sjećaju a opisao je tadašnji život „Neću žvaku, oću svoj kusur!“ To je ujedno i jedini grafit iz našeg grada koji je ušao u mnoge zbirke grafita.
Tekst i foto: Giga
