Nekako, poklonik sam priče da sve što nam se dešava u životu, dešava s nekim razlogom. I da na to, ma kako mi to kockice slagali, ne možemo uticati. Pošteno, na neka pitanja, na moje glupo “Zašto baš meni?” nikad nisam dobila odgovor. Kasnije se nisam ni trudila da ga tražim, jer sam priču podvodila pod “Eto, desilo se” ili ono klasično “Još si i dobro prošla”.
Kad sam godinu nakon operacije karcinoma dojke slomila nogu, milion puta sam vratila film, svaki korak prije strašnog loma skočnog zgloba i zaključila da je u mom slučaju ta priča, koja me je vezala za kuću i štake punih 17 mjeseci, jednostavno bila zacrtana. Umjesto da se s Kozare vratim u subotu, vratila sam se dan ranije. Krenula na posao, stala na pet minuta da popričam sa ženom s kojom nikad u životu nisam pričala, osim zdravo za zdravo, prešla preko ceste, došla do Crvenog solitera… i dalje je sve istorija koju ne bi nikom poželjela.
Da se nisam vratila, da nisam stala da razgovaram, izbjegla bih situaciju u kojoj mi se nakon loma noga klimala lijevo i desno, kao da nije moja. Šta hoću da vam kažem? To, da ako ne možemo neke sudbinom zacrtane situacije izbjeći, možemo se bar potruditi da ne pametujemo, filozofiramo, da pažnju poklanjamo perifernim sranjima i još perifernijim ljudima. Da ne trošimo život na gluposti, jer reprize nema.
To me više od borbe sa karcinomom naučila ta glupa situacija s lomom noge. Kad su mi neke najobičnije stvari postale tako nedostupne. Recimo, situacija pred bolnicom gdje mi je onako sjebanoj, sa štakama koje nisu mogle pod pazuh, jer tamo limfe nema, jedna sasvim obična stepenica bila poput planine, ili treći sprat s kojeg je spuštanje teklo kao “Via ferata” u sedamdesetim, ili čaroban trenutak dok virim kroz prozor stana i gledam ljude koji u jedno zimsko predvečerje prte snježnu stazu.
Da, ne morate mi vjerovati, ali čula sam kako im pod nogama škripi snijeg! Poslije tog loma nikad u Prijedoru nije pao tako bijel i čist snijeg. Da, tad sam naučila kako drsko, kao da nam je to Bogom dato pravo, prihvatamo sve lijepe trenutke, bez razmišljanja i truda koliko su dragocjeni i koliko ih trebamo poštovati. A nažalost, neki od nas ih, da sve bude zabavnije, ni ne primjećuju dok kukaju nad lošom srećom. Zato sam zahvalna, jer sam naučila. Neki, nažalost, nikad neće.
M. Zgonjanin