– Fotografija me je zanimala još u mladosti, ali sam joj se ozbiljnije posvetio posljednjih pet godina. Podstakla me je želja da pomognem ljudima u nevolji. Teme mojih fotografija su često dramatične, ali uvijek imaju odjeka među narodom, da pomognu onima u muci – započinje svoju priču fotograf i humanista Ahmet Rešidović.

Kako kaže, jedna od tih dramatičnih fotografija prikazivala je čovjeka iz Ljubije koji je bio u veoma teškom stanju, napušten od porodice i svih.

– Bukvalno su mu kosti virile! Pomogao sam mu koliko sam mogao i napravio par njegovih fotografija. Nakon što sam ih objavio, to je izazvalo pravi bum i želju mnogih da se uključe u akciju pomoći. Postavio sam nedavno na svoj profil fotografiju djevojčice koja je presretna zbog patika koje je dobila. Ta sreća je vidljiva po njenom iskrenom, širokom dječijem osmijehu. Za kratko vrijeme, ta fotografija je prikupila par hiljada lajkova. To mi i jeste cilj, pobudio sam interesovanje građana koji se već informišu sa željom da pomognu djevojčici – rekao je Rešidović.

Tvrdi da su fotografi specifični po tome što vide ljepotu u nekim sitnicama koje promaknu neuvježbanom oku. On ljepotu vidi i u lošoj fotografiji, od koje bi se neko drugi naježio. Pored socijalne tematike, inspiriše ga priroda: jednostavan prizor jesenjeg lišća bogatog kolorita ili rustikalni zimski pejzaž. Rođen u Donjoj Ljubiji, Ahmet Rešidović sa 14 godina odlazi na školovanje u Travnik. Nakon služenja vojnog roka, otputovao je u Holandiju gdje je proveo radni vijek kao kran-mašinista.

– Vozio sam mnoge mašine na platformama, auto-dizalice… tamo mora čovjek znati sve, nema da radiš samo jednu stvar. Prije 13 godina vratio sam se u Ljubiju. Tada sam vidio kakav je ovdašnji mentalitet, kakav je narod u Bosni i Hercegovini. Iskreno da vam kažem, razočarao sam se. Očekivao sam ovdje neku ljepotu. Bez obzira što se teško živi, možemo jedni drugima pomoći. Dotad sam mislio da u zapadnim zemljama nema solidarnosti i humanosti. Kako sam samo griješio! Ljudi ovdje nisu humani, ostave čovjeka da strune, ostave dijete, ženu bez noge. Kad se nešto uradi sa željom da se pomogne, kažu: “Ti se ističeš!” Možda sam dosadio bogu i narodu svojim fotografijama, ali to me drži. Naš narod ne voli da se iko ističe bilo kako. Ovdje je ljepše loše nego dobro – naglašava Rešidović.

Dosad je promijenio desetak foto-aparata. Imao je i ruski marke “zenit”, koji još uvijek čuva.

– To su bili analogni aparati, gdje je svaka fotografija uspijevala. Sad imam dva “kenona” i koristim ih po potrebi, jer nekad nešto treba brzo uslikati, da se ne mijenja objektiv. Malo pomalo razvijalo se moje znanje, učio sam i čitao. Nikad nisam zadovoljan, uvijek se može nešto novo i korisno saznati. Puno toga sam naučio u Foto-klubu u Travniku. Kasnije sam prešao u Univerzitetski klub u Banjaluci. Najprije sam objavljivao fotografije na Fejsbuku. Potom sam ih slao po cijelom svijetu, dobio sam brojne nagrade: u Americi, Indiji… uglavnom je to socijalna tematika. Svaka fotografija ima svoju priču i ljudi to vide. Čovjeka vuče da pomogne čovjeku, nisam ja sam, ima nas dosta sa željom da pomognemo drugima. Svojim fotografijama u tome i uspijevam – ističe Ahmet.

Sretan je, kaže, kad neko objavi njegovu fotografiju. Ne želi da ih naplaćuje, to mu, kako ističe, nije potrebno, a cilj mu je pomoći čovjeku. Zadovoljan je svojim životom, a kroz objektiv foto-aparata stekao je i nova poznanstva. U svom radu ima veliku podršku supruge Dragice koja je njegov najrealniji i najpošteniji kritičar.

– Mi bismo bez žena bili niko i ništa. Smatram da ih muškarci ne cijene dovoljno – naglašava Rešidović.

Ovaj humanista, osim ljudima, rado pomaže i životinjama. 

– Zimi hranim 300 ptica, to mi pričinjava zadovoljstvo. Svaka ptica jede svoju hranu. Na primjer, vrapci jedu mljevenu pšenicu, dok sjenice, kos, djetlići, vrane i čavke moraju jesti nešto masno, tako da kupujem slaninu i miješam je kako bi što lakše podnijeli zimu. Hranim i kuju koja je nedavno okotila šestoro kučića. To je smisao života: pružiti ruku čovjeku i životinji – smatra Ahmet Rešidović.

D. S.