U Moto klubu “Otpisani” odlučili su da i ove godine organizuju vaskršnju tucijadu za štićenike Doma za lica sa invalidietom. Štićenici su se obradovali, kako kažu, svojim drugarima, a i TV ekipama koje su ih snimale. “Mnogo znači što ste došli jer bez vas ne bi ni bilo ovoga. Meni je drago što ste vi ovdje, a i što su naši radnici ovdje i direktor”, kaže štićenik Petar Akrap.
U Moto klubu “Otpisani” ističu da im je najveća vaskršnja nagrada bio aplauz štićenika Doma kada su dolazili. “Ovo je već drugi put da u toku našeg postojanja dolazimo u Dom da podijelimo jaja i da napravimo turnir sa štićenicima. Vaskrs je najradosniji pravoslavni praznik, a da bi doprinijeli toj radosti mi smo se odlučili da posjetimo Dom u Čirkin Polju i da organizujemo jednu malu tucijadu sa štićenicima. Njihovi predstavnici su pobijedili i lijepo je bilo gledati tu radost”, istakao je Slavko Vrućinić, predsjednik Kluba.
Na veliki hrišćanski praznik uz štićenike su bili i radnici Doma za lica sa invaliditetom. I oni su zahvalni bajkerima na posjeti i poklonima. “Ovom prilikom moram da se zahvalim našim prijateljima iz Moto kluba “Otpisani” koji su izdvojii svoje vrijeme da dođu da zajedno sa nama proslave naš najveći hrišćanski praznik Vaskrs, da daruju svoje vrijeme, da daruju svoju dobrotu i pažnju i da štićenici vide da nisu sami, da pored naših radnika koji svakodnevno brinu o njima, i ljudi iz lokalne zajednice takođe misle na njih”, rekao je Nioola Vujasinović, direktor Doma.
Pored vaskršnjih jaja i paretaka, bajkeri su štićenicima Doma za lica sa invaliditetom poklonili i majice sa natpisom Kluba.


Zoran Sovilj

Anela Sejarić Vujinović, književnica „KADA PRONAĐETE SJEME SREĆE, POSIJTE GA“

„Književna manifestacija Majski susreti’, posvećena promociji mladih talenata i autora, za mene je nešto posebno, ostvarenje mladalačkog sna. Kada sam krenula pjesničkim putevima, koji su bili trnoviti i nimalo maštoviti, nisam imala adekvatnu podršku. Bilo je jako teško dokazati se u tom svijetu odraslih. Sa malom grupom mladih entuzijasta, održali smo ‘Veče talentovanih pjesnika’ prije 21 godinu. Zaklela sam se da će to slјedeće godine biti ‘Majski susreti’ koji će trajati i afirmisati mlade umjetnike. I tako je sve počelo. Danas slavimo jubilej, 20 godina susreta na koje sam ponosna”, kaže u intervjuu za „Kozarski vjesnik“ Anela Sejarić Vujinović, književnica iz Prijedora i idejni tvorac „Majskih susreta“.

Da li je ova manifestacija onakva kako ste je zamislili ili biste nešto promijenili?

– Susreti promovišu i druge vrste umjetnosti, muziku, slikarstvo, glumu. Program je kolažnog tipa, ali akcent je na književnosti. Ova manifestacija ima tu prijatelјsku crtu, jer sve ove godine, kao podrška mladim talentima, učestvuju poznati i afirmisani pjesnici, potpuno volonterski. Žao mi je samo što nismo uspjeli zadržati međunarodni karakter, kako bi mogli učestvovati mladi autori iz drugih zemalјa, ali tu se javlјaju problemi finansijske prirode. Važno je da Susreti opstanu kao vrijedna kulturna manifestacija, koja se održava u okviru obilјežavanja Dana NB „Ćirilo i Metodije“ Prijedor i da i dalјe promovišu mlade autore, kako afirmisane, tako i one koji tek prave prve korake u pjesničkim vodama. Ova manifestacija izborila se za svoje mjesto i nastojaćemo da se nikad ne ugasi.

Vi ste, kao i veliki broj književnika, počeli da njegujete lјubav prema pisanju još u osnovnoj školi. Da li je pisanje talenat ili je to nešto što se može učiti i razvijati?

– Volјela sam pisati od najranijeg djetinjstva. Moj talenat primijetila je nastavnica Milosava Pranić, koja je tada predavala srpskohrvatski jezik, kada sam pohađala peti razred OŠ „Dr Mladen Stojanović“ u Prijedoru. Prijavila me je u literarnu sekciju, a kasnije su moji radovi bili nagrađivani. I danas, moja nastavnica dolazi i podržava promocije koje radim, a pogotovo „Majske susrete“ i vjerujte, donosi mi najlјepše bukete. To je tako dirlјivo. Što se tiče pisanja, morate imati talenat, ali on se mora razvijati i unapređivati čitanjem i razmjenom iskustava. Tu je i zrelost koja daje na važnosti. Putovanja i druženja sa dobrim lјudima  obogaćuju čovjeka i vrlo su bitna za onog ko se bavi ovom vrstom umjetnosti.

Objavili ste knjigu pjesama “Sjećanja koja šute” te zbirku

poezije i kratkih priča “Tragači sjemena sreće”. Na čemu trenutno radite?

– Ja sam po prirodi lijeni pisac i uvijek su mi prioriteti moji najbliži, moji lјubimci i sve druge životne okolnosti koje se nameću. Tu trpi pisanje. U pripremi je zbirka poezije „Sjene na dlanovima“, zbirka kratkih priča „Zašto su se žene udale“, a usudila sam se da započnem i pisanje romana, koji će opisivati život moje bake i majke, koja se sa dalekog Krima i Jalte doselila u naš grad. Sve to imam u planu, samo se nadam da ću naći dovolјno vremena za realizaciju svega zamišlјenog.

Dobitnik ste književnih priznanja. Koja su Vam najdraža?

– Odavno ne učestvujem na književnim konkursima, svojom odlukom. Vjerovatno ću se nekad i tome posvetiti. Jedno od najdražih priznanja je  nagrada za najbolјi esej napisan u čast Nikole Vapcarova, pjesnika i borca protiv fašizma, koji je strelјan u Drugom svjetskom ratu. Veliki pjesnik i heroj. Ta nagrada vezana je za Bugarsku i međunarodni festival „Melničke večeri poezije“.

Bili ste učesnik „Književnih susreta na Kozari“. Koliko Vam je to učešće značajno?

– Najznačajnije je kada se dokažete u svom gradu. Učestvovala sam na pedesetim jubilarnim “Književnim susretima na Kozari”, kao zavičajni pjesnik i moderator književnih večeri u sklopu tog obilјežavanja. U čast jubileja, posvetila sam i pjesmu našoj Kozari „Loze Kozare“. Za mene je to bilo nešto što ispunjava dušu jednog zavičajnog pjesnika. Učestvovala sam i naredne godine i čast mi što sam na Paležu, gdje je nastala Kulenovićeva „Stojanka majka Knežopolјka“, čitala svoju pjesmu „Ptico moja“, koju sam posvetila tom mjestu.

Šta Vas inspiriše ili podstiče na pisanje?

– Čovjek kada je previše srećan, ne piše. Znam samo da su mnoge moje pjesme nastajale u stanju tuge ili sjete, pa čak i razočarenja. Naravno, pišete i kad je sve dobro, ali mora vas dotaknuti neka jaka emocija, neka osoba, životinja, bilo šta, što može izazvati inspiraciju da pišete. Mene trenutno jesen mnogo inspiriše, sva ta promjena prirode u tom godišnjem dobu…o jeseni imam mnogo pjesama i nisu nastale kada sam bila tužna. Sve je individualno, može vas nadahnuti i lјubav, pažnja, prijatelјatvo, a isto tako i neka bol i nepravda. Sve su to vrste jakih emocija, koje će vas pokrenuti da pišete.

Rekli ste ranije da ste nepopravlјiv romantik. Da li je

romantičnost bitna za kreativnost ili može da je sputava?

-Romantičnost i maštovitost su jako bitni dijelovi u životu jednog stvaraoca i umjetnika. To oplemenjuje život, unosi elan za sve poduhvate. Mislim da je danas sve manje romantika. Još uvijek vjerujem u prvu lјubav i da ona može da traje cijeli život, da neko može da vas voli kao prvog dana. Nadam se da još ima vitezova koji iz čistog mira poklone ružu osobi koju vole i to joj kažu. Romantičnost ne može sputavati, to nikako.

Da li je u današnje vrijeme, kada su digitalne tehnologije ušle u

sve sfere života, teže doći do čitalačke publike i kako

tehnologija utiče na književnost?

– Ekspanzijom moderne tehnologije, došlo je do mnogo olakšica u svim oblastima, ali jeste, u pravu ste, jedino tu knjiga trpi, jer vam je sve dostupno onlajn, u raznim formatima. Time se najviše služe mladi, ali generacije poput mene i oni stariji, uvijek će posegnuti za knjigom. Ta draž požutjelih listova, ispucalih korica i miris knjige, vode vas u neki drugi svijet, svijet putovanja i mašte. Ne može to ekran nekog uređaja da vam zamijeni. Čitalaca ima i, što me raduje, svakim danom ih je sve više.

Ima li pjesama ili knjiga koje su, po Vašem mišlјenju,

„zapostavlјene“, a trebalo bi ih uvrstiti u školski

program osnovaca?

– Mislim da je školski program drugačiji nego ranije, a i vremena su se promijenila. Moderno doba uzima svoj danak. Djecu treba odmalena učiti da zavole knjigu. Treba ih učiti empatiji među lјudima, lјubavi prema životinjskom svijetu i prirodi uopšte. U skladu s tim treba da se bira literatura za školski program. Pjesma „Keruša“ od Sergeja Jesenjina po meni je nešto neizostavno i treba da bude u tom programu.

Ko je Vaš omilјeni književnik i koje djelo?

– Književnost je jedna od najlјepših umjetnosti na svijetu, čije je izražajno sredstvo riječ. Za mene su svi pisci jedna vrsta heroja, jer se treba usuditi reći i napisati ono što misliš i osjećaš, a nikada ne znaš kako će drugi reagovati. Čovjek može imati svoje uzore, ali ne treba stvarati ideale. Treba izraziti poštovanje prema uzorima, ali nastojati sebe graditi kao ličnost i biti jedinstven u onome čime se želiš baviti. Poštovanje izražavam prema Sergeju Jesenjinu, neprikosnovenom pjesniku, liriku, koji je pisao iz čiste duše, neokalјane. Čehovlјev „Pavilјon broj 6“ treba pročitati. Zaista ostavlјa dubok trag, jer je opisana jedna vrsta tragedije o sudbini društva i čovjeka. U poslјednje vrijeme čitam domaće autore sa prostora biše Jugoslavije i tražim literaturu koja će me opustiti i nasmijati. Vedrana Rudan, Srđan Valјarević, Ivan Tokin, čitam i poeziju koja je moja prva lјubav. Mika Antić je neponovlјiv. Čitam i poeziju koju pišu moje drage kolege i prijatelјi.

Svi smo na neki način „Tragači sjemena sreće“. Može li se ono

pronaći i u čemu je sreća po Vašem mišlјenju?

– Cijeli život pišem o traganju, između ostalog o traganju za sjemenom sreće. Ja to kažem pomalo pjesnički, kad pronađete sjeme sreće, posijte ga, neka iznikne najlјepši cvijet koji će svojim oprašivanjem raspršiti tu sreću svuda po svijetu. Sreća je kada nekog usrećite, kada činite dobra djela, spasite životinju sa ulice, ponesete starijoj osobi ceker do stana. Sreća je kada vas neko voli svim srcem i kada je iskrenost i tolerancija između vas i kad je to obostrano. Veoma je bitno da vas zdravlјe služi i da  imate duševni mir u sebi. Mislim da bi ovaj Andrićev citat sve objasnio: „Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako moram, ponekad kako želim. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari i velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.“

Bojana Majstorović

Exit mobile version