Za Trgovsku Goru čula sam prije nekih 20-tak godina. I tad bila tamo, u blizini Dvora, na jednom od novinarskih proputovanja, kada su nas mještani i tada pustih sela upozorili na potencijalno odlagalište opasnog otpada. O tom mjestu tad se tiho pričalo, danas sve glasnije u svijet idu poruke da je zapadni dio Srpske i 13 opština i gradova sa preko 200 000 stanovnika ugrožen namjerom Hrvatske da na područje kasarne Čerkezovac smjesti otpad koji niko, ali baš niko ne želi u svojoj blizini. Glasno „Ne“ nukleranom otpadu od tad se čulo mnogo puta. Ne samo u klupama lokalnih parlamentaraca, na ulicama opština i gradova koji strahuju „ da ni mrkvu neće moći prodati“, jer će biti radioaktivna, do zvaničih BiH eksperata koji se bave izradom pravnih i inih strategija u borbi da se opasni otpad ne smjesti na samo 800 metara vazdušne linije od granice sa Hrvatskom. Bukvalno u kuće Novog Grada i u dvorište Prijedora i susjednih opština. Prošle godine javnost su na nuklearni otpad upozorili rafteri koji su plovili najljepšom evropskom rijekom Unom. Ove godine čelni ljudi opštine Novi Grad računaju da bi to mogli uraditi biciklisti, njih oko 200 iz preko 30 zemalja svijeta koji će svoje ljubimce, dvotočkaše, jednim dijelom voziti i kroz Park prirode Una, uz samu dolinu rijeke na potezu od Novog Grada, preko Kozarske Dubice do Kostajnice. To je jedan od najljepših prirodnih bisera koje bi ovo odlagalište potpuno uništilo. A domaćini iz gradova i opština prijedorske regije vjeruju da će biciklisti zapamtiti sve prirodne ljepote ovog kraja i da je trka prilika da se ovim zajedništvom, koje nikad po pravilu nije samo sport i politika u svijet treba prenijeti i poruka kakvim načinom života želimo da živimo. Zdravim prije svega, u kojem sport i naravno biciklizam imaju svoje mjesto. Za nadati se da će to neko konačno prepoznati i da će ljepota Une i onog što ovdje imamo konačno pobijediti. Zajedno sa sportom čiji je glas provjereno jači nego što mnogi misle.
Mira Zgonjanin