Stara je izreka da na mladima svijet ostaje, ali na mladima ostaje i zadatak i obaveza da pamte i prenose sjećanja o prošlim vremenima, pogotovo o istorijskom dobu kada su preci gubili glave za današnju slobodu. Među mladim ljudima kojima je istorija životni poziv i put je i Boris Radaković, kustos Muzeja na Mrakovici. Na Dan velike pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, razgovarali smo s njim o tome kako danas čuvati istinu i sjećanja na te teške dane.
U bivšem sistemu zarad nametnute ideološke forme bratstva i jedinstva, zakopan je dio istorijske istine o projektovanom stradanju srpskog naroda u NDH-aziji. Koliko danas muzej na Mrakovici može pokazati tu istinu?
Danas na Mrakovici nema tih ideoloških stega. Mi možemo slobodno, kao stručnjaci, da pišemo i govorimo o događajima u toku Drugog svjetskog rata na ovim područjima a muzej na Mrakovici, i inače dokumentacija koja se čuva kod nas, kao i svjedoci koje smo intervjuisali ili koji su ranije nekad intervjuisani, govore nam, prvo, o velikom stradanju, prije svega srpskog naroda, ali i dijelova ostalih naroda, prije svega tu su još Romi i Jevreji, i naravno, ostali narodi koji su stradali kao žrtve rata i ratnih događanja. Na području NDH samo su Srbi, Jevreji i Romi stradali u genocidu u toku Drugog svjetskog rata . Onaj drugi dio koji govori o događanju na ovim područijma jeste borba tog naroda koji je prvo krenuo u te ustaničke redove. Ustanak na Kozari je krenuo spontano, a kasnije će ih Komunistička partija staviti pod svoje rukovodstvo i formirati partizanske jedinice, ali mi, iz dokumentacija koja je nastala iz tog perioda, iz svjedočenja, prvo boraca nakon rata i iz drugih izvora, takođe vidimo da je srpski narod činio glavninu tih partizanskih jedinica na Kozari. Treba da spomenemo da na Memorijalnom zidu, koji se nalazi u blizini samog spomenika na Mrakovici, nalazi se upisano 9.921 ime poginulih partizana na Kozari i okolini, u toku čitavog Drugog svjetskog rata. Od tog broja blizu 96 odsto stradalih su porijeklom srpske nacionalnosti, dok nešto više od 4 odsto pripada ostalim narodima koji su se povremeno uključivali u borbu za oslobođenje u toku Drugog svjetskog rata. Ali najviše nesrba se uključuje tokom ‘44. i ‘45. godine, odnosno kad je rat već bio pri kraju, kad se već znalo ko gubi, a koja strana dobija.
Kozara je puna istorijskih jauka. Koliko se u vremenu revizionizma istorije mogu braniti sjećanja i svjedočanstva o vremenu pokolja srpskog življa i jauci predaka?
Oni su već zabilježeni u mnogim publikacijama i snimljenim svjedočanstvima preživjelih svjedoka, ali od nas koji radimo u institucijama, koji radimo u obrazovnom sistemu, takođe i od vas medija, zavisi koliko će se ta poruka iz prošlosti prenijeti savremenim generacijama. Uvijek treba govoriti da je srpski narod na Kozari u čitavoj NDH doživio genocid u toku Drugog svjetskog rata, i moramo tome svjedočiti kako našim ljudima, tako i ljudima koji nisu odavde, da bi istina o stradanju jednog naroda na prostoru bivše teritorije Jugoslavije bila na pravi, kvalitetan način prenijeta i strancima, i da se prestane sa dosadašnjom praksom zloupotrebe i srpskog stradanja i srpske antifašističke borbe. Svjedoci smo da se danas u dnevno-političke neke ideološke okvire stavljaju stvari koje ne odgovaraju istini i srpski narod, koji je bio masovno na strani antifašističke koalicije, počinje se smatrati kao narod koji je čak imao fašističku vlast i fašističko ponašanje u toku proteklog Odbrambeno-otadžbinskog rata, kao i u toku ratova za jugoslovensko nasljeđe. Dakle, moramo se svi potruditi koji radimo sa tim stvarima, koji možemo da dopremo do javnosti, sa savremenim tehničkim pomagalima, da na zanimljiv način prenesemo to što se dešavalo u toku Drugog svjetskog rata, kako bi to ostalo za buduće generacije. Jer narod koji zaboravi svoju istoriju uvijek ima opasnost da mu se ta istorija ponovi, a svjedoci smo da mnogi povici sa domaćih terena i iz komšiluka, svjedoče o tome da nam se to stradanje i ta borba može ponoviti, jer opet se susrećemo sa dehumanizacijom srpskog naroda, sa optuživanjem srpskog naroda za sve i svašta i jednostavno, bez poznavanja svoje istorije, doći ćemo sigurno u opasnost da u budućnosti stradamo kao što smo stradali u toku Drugog svjetskog rata, ali i u toku Prvog svjetskog rata, kada je srpski narod takođe masovno stradao i na prostoru RS i BiH, ali i na području jugoslovenskog prostora.
Pomenuli ste istorijski revizionizam. Najbolji primjer za to je Jasenovac i ono što pokušavaju da urade sa tim zloglasnim logorom i fabrikom smrti. Kako se boriti protiv toga?
Protiv toga treba se boriti sistemski. Dakle, pojedinac se ne može boriti protiv toga. Mi moramo da shvatimo, naš sistem, i obrazovni i politički, i sve državne institucije srpskog naroda, moraju da shvate da taj posao niko drugi neće uraditi, nego ga moramo uraditi mi sami. Ono što treba da prenesemo najkraće, da je Jasenovac samo jedno mjesto gdje su ubijani Srbi u toku genocida nad Srbima u NDH, ali, čitava teritorija nekadašnje NDH puna je stratišta gdje je stradao srpski narod. Što se tiče Prijedora, sam centar, ispred zgrade Gradske uprave, bio je jedno veliko stratište. Zajednice kod Kozarca bile su veliko stratište. Veliko i Malo Palančište bilo je veliko stradište. Rudnik LJubija bio je veliko stratište. Dakle, bukvalno nema sela koje nema neko manje ili veće stratište na području Kozare i šire okoline, gdje je srpski narod stradao. Mnogi od njih su obilježeni, neki i nisu, i treba da se trudimo da očuvamo ta mjesta kao podsjećanje na ono šta nam se dogodilo i šta nam se može dogoditi. Ali takođe da te naše mučenike stalno pominjemo i u svojim molitvama, i u svome sjećanju, kao one zahvaljujući čijoj žrtvi i borbi smo preživjeli, uspjeli da se rodimo i da danas imamo i RS, i da normalno živimo, privređujemo, da se razvijamo. Da nije bilo te žrtve, da su oni kojim slučajem izgubili, siguran sam da bi srpski narod, bar sa ovih prostora, sa ove strane rijeke Drine, bio izbrisan i danas ne bi postojao na ovim područjima.
Zoran Sovilj
