Učitelјica u penziji, Dara Mandić, cijeli radni vijek provela je u prosvjeti. Imala je 18 godina kada je 1965. godine počela da radi kao učitelјica, a taj poziv je odabrala još prije nego što je i sama pošla u školu. Za nju kažu da je bila stroga, ali i da su njeni učenici bili među najbolјima kada su prelazili u više razrede osnovne škole. Svako vrijeme nosi svoje breme, kaže stara narodna izreka. To breme različito natovareno i različito teško, nosila je i učitelјica Dara, ne odustajući od svojih kriterijuma, naučenih i stečenih od prvih dana školovanja pa do završetka učitelјske škole. Ona kaže da je danas sve drugačije i da su se promijenili i đaci i roditelјi i kriterijumi za ocjenjivanje učenika.
Dara Mandić je odrasla bez oca. Uz majku, najveća podrška bio joj je djeda Oste. Nјega je bespogovorno slušala u svemu. Tako je djeda, zamišlјen i ozbilјan, rekao unuci da bi bilo najbolјe da upiše geodeziju. Obrazložio je to riječima da će uvijek biti posla, a i često će biti na čistom vazduhu. Dara je imala druge planove. Još kao mala djevojčica, prije polaska u školu, maštala je da bude učitelјica. To je i uradila. Upisala je učitelјsku školu i prvi put nije poslušala djeda. Malko se pribojavala šta će biti kada mu to kaže, ali želјa u njoj da radi ono što voli, bila je jaka i uporna. Straha je nestalo kada je djeda zagrlio i polјubio svoju Daru i njen životni i radni vijek krenuo je putem koji je sama odabrala. Prisjeća se Dara onih trenutaka kada je čvrsto odlučila da će biti učitelјica.
„Kad sam se upisala u školu, dobila sam divnu mladu učitelјicu i to je meni ostalo u predivnom sjećanju. Tada sam čvrsto odlučila da ću i ja biti učitelјica. Kad sam se upisivala u učitelјsku školu, imali smo prijemni, pismeni zadatak i muzičko. Pismeni je bio na temu – zašto sam odabrala učitelјski poziv. To sam odlično uradila, tako su rekli profesor Siniša Blagojević i direktor Učitelјske škole, Savo Balaban, otac doktora Balabana. Na prijemnom sam polagala i muzičko i bez obzira što nisam imala sluha, nakon pročitanog pismenog rada, odlučili su da me prime i tako sam završila učitelјsku školu. Završila sam je u vrijeme kada nije bilo struje, a nije je bilo ni kada sam 1965. godine počela da radim“, rekla je Dara.
VRIJEME NEPISMENIH RODITELjA
Dara Mandić je Učitelјsku školu u Prijedoru upisala u takozvanoj prvoj punoj generaciji prije šest decenija. Četrdeset godina družila se sa dnevnikom, učionicom i đacima, koje je učila da nešto znaju i da budu lјudi i u onom i u ovom vijeku. Bila je i ostala učitelјica starog kova, a danas kaže da bi bilo dobro da se porodica može vratiti na mjesto gdje je nekad bila, kada se znalo ko je stariji i čija je riječ zadnja. Prisjećajući se svojih učitelјskih početaka, Dara kaže da su tada vremena za školovanje djece bila teška, jer nije bilo struje, uređenih puteva i obezbijeđenog prevoza. Prisjeća se Dara i vremena kada su učitelјima po savjet i mišlјenje dolazili roditelјi i mjesno stanovništvo.
„Bilo je to vrijeme kada je bilo mnogo nepismenih roditelјa. Žene su tražile savjete koje bi tražile i od lјekara. Kada smo to kazali direktoru, odlučeno je da imamo kurseve za roditelјe. Tada nije bio uveden čas saradnje sa roditelјima. Neke stvari i probleme nisu iznosili na roditelјskom sastanku nego su dolazili kod učitelјa i znali su kako treba da se ponašaju. Često su dolazile žene i tražile savjet, kada je u pitanju zdravlјe, kako hraniti i njegovati djecu. Od Crvenog krsta dobili smo brošure i radili sa roditelјima i mjesnim stanovništvom. To je trajalo nekoliko godina, a kada se prešlo u novu školu u Ćeli, dolazili su i lјekari držati predavanja za roditelјe i djecu“.
Pamti Dara i svoje prve učitelјske časove, kada je, nakon obavlјene prakse od dvije sedmice, posao dobila u OŠ „Mira Cikota“, područno odjelјenje Ćela.
„Po nesreći, kao početnik dobila sam dva odjelјenja. U drugoj smjeni radila sam sa prvačićima, a u prvoj sa odjelјenjem petog razreda, u kojem je bio 41 učenik. Imala sam 18 i od njih starija samo šest godina. Radilo se u tri smjene, jer nije bilo učionica. To je trajalo do decembra. Bilo je i teško i interesantno. Ponekad je bilo i žalosno, bila je teška situacija. Roditelјi su bili nepismeni, nije bilo struje, učionice su bile loše i neopremlјene. Volјela sam taj posao. Uz rad sam završila pedagošku akademiju, ali nikada nisam želјela da budem pedagog, volјela sam rad sa djecom“, prisjeća se naša sagovornica.
DANAS JE SVE DRUGAČIJE, ALI NIJE BOLjE
Za Daru Mandić su govorili da je stroga učitelјica. Prigovarali su joj i riječima da trenira strogoću, ali Dara nije odustajala od svojih kriterijuma, naučenih i stečenih od prvih dana svoga školovanja pa do završetka učitelјske škole. Ona kaže da je danas sve drugačije i da su se promijenili i roditelјi i kriterijumi za ocjenjivanje učenika.
„Sve je bilo dobro do početka rata. Onda kao da je grom pukao u prosvjetu. Kada je počeo rat, narod je totalno prestao biti zainteresovan za školu i roditelјi za djecu i onda nam je bilo najteže raditi. Bila i besparica, nije bilo, ma ništa, ali škole su radile, nije nijedna školska godina bila da se nije cijela završila. Jesu se roditelјi puno promijenili. Zadnjih godina rada što sam dobijala mlađe roditelјe, oni po mome, nisu bili dorasli toj ulozi. Ponekad sam im otvoreno govorila – izvininte, mogla bih vas dva puta roditi, ali kad ste već odlučili da postanete otac i majka, morate više pažnje da posvetite djeci. I kriterijumi ocjenjivanja su sniženi i to više ni blizu nije kako je nekada bilo. Ja sam isti kriterijum držala do zadnjeg dana rada sa učenicima. Pedagog Pero je pravio krivulјu i stavlјao u zbornicu, govoreći – ocjenjujte ovako kako ocjenjuje učitelјica Dara i biće dobro! Ne možemo davati da svi prođu vrlo dobrim i odličnim. To su pokazali praksa i pedagogija. U odjelјenju od tridesetak učenika, 3-4 budu odlična, 4-5 je vrlo dobrih, ima i dovolјnih, a najviše dobrih. To je uvijek bio najveći prosjek. Sve do rata, učenici koji ne mogu završiti razred, su ponavlјali. Poslije smo došli u situaciju da mora proći svako, što nije dobro i dodatno smanjuje kriterijume“.
AKO SE NEŠTO NE PROMIJENI, NEĆE BITI DOBRO
Učitelјica Dara ističe da nikada nije imala problema sa djecom i njihovim roditelјima i dodaje da je vaspitanje klјuč svakog uspjeha, pogotovo onog u školi.
„Hilјadu škola neka neko nauči i završi, ali osnovna škola je prva i osnovna i za cijeli život važeća škola iz porodice. Kako porodica, otac i majka i šira porodica, zavisi negdje ih ima i više, vaspitaju djecu, tako će oni ostati za dalјi život. Uvijek je bilo vaspitno-obrazovna ustanova, znači vaspitanje na prvom mjestu pa onda obrazovanje. Dobro vaspitano dijete lako je dobro i naučiti. Ja sam za to da se djeci ne dozvolјava nošenje mobilnih telefona u školu“, kategorična je Dara.
Dara Mandić je Učitelјsku školu u Prijedoru upisala u takozvanoj prvoj punoj generaciji prije šest decenija. Četrdeset godina družila se sa dnevnikom, učionicom i đacima, koje je učila da nešto znaju i da budu lјudi i u onom i u ovom vijeku. Bila je i ostala učitelјica starog kova, a danas kaže da bi bilo dobro da se porodica može vratiti na mjesto gdje je nekad bila, kada se znalo ko je stariji i čija je riječ zadnja.
„Iako ne radim, pratim šta se dešava u prosvjeti, uvijek ću biti vezana za ta dešavanja, jer to je jednostavno dio mene i neka vrsta iščašenosti nas prosvjetnih radnika. Bilo bi dobro da mladi lјudi, kada postanu roditelјi, imaju neku vrstu predavanja, obuke, koja bi ih usmjeravala na pravilan odnos prema djeci, školi i prosvjetnim radnicima. Meni su govorili da treniram strogoću. Mislim da bi danas trebalo malo veću strogoću prema roditelјima, a onda i roditelјi prema djeci. Djeca se vole, djeca su najveće blago, najveća lјubav, najveće bogatstvo, ali se mora znati ko je stariji. Sada je previše pušteno djeci. Ova ubistva i samoubistva što se dešavaju po školama, tu je neko zatajio kod vaspitanja, a ono počinje prvo od porodice. Kad zataji i u porodici i u školi, poslјedice su neminovne. Kakva su sad to tolika nasilјa među djecom, mora se nešto mijenjati. Ako se nešto ne uradi, neće biti dobro“, poručuje Dara Mandić.
Zoran Sovilј