U trgovinama ovih dana ne možete promašiti tegle s natpisom “Misli na druge”. Postavili su ih prijedorski gimnazijalci kako bi uz Vašu pomoć pomogli petočlanu porodicu Dondur iz Kamičana. Jednostavno je, kad vidite tu teglu, a imate koju markicu viška, ubacite je po onoj dobro poznatoj “vaše malo, nekom je puno”.
Ukoliko to ne uradite, a makar i pomislite da bi valjalo pomoći i to je u redu. Pomoći ćete neki drugi put. Slična priča dolazi i od osnovaca iz “Dositeja Obradovića”. Prikupljaju pomoć za socijalno ugrožene porodice kojim je požar u Raškovcu oštetio stanove. Očito je da su ljudi siromašni, da sami ne mogu i djeca su odreagovala. Opet na pravi način.
Dobra su nam djeca i to me raduje. Počesto bolja i od nas velikih. Ovi iz Gimnazije podsjetili su me na vrijeme kad sam bila učenik ove škole. I na matursku ekskurziju na koju je tad trebao ići cijeli moj razred. Dva učenika su odustala, jer nisu imali para. Nismo pristali na odustajanje i prikupili smo novac. U krug “prošetali” šešir koji smo napunili novčanicama. Dovoljno za priliku da zajedno doživimo ovo putovanje.
U ovoj sad pomoći i onoj koju pamtim iz svojih gimnazijskih dana samo je malo finesa i boja, a suština ista, da se nađeš u pravom trenutku i na pravom mjestu i onom kom treba, pružiš ruku. Kad to rade odrasli, ozbiljni ljudi, a znam mnogo i takvih, onda se to valjda podrazumijeva, kad to rade djeca onda imamo šansu, da i mi budemo bolji, ali i ponosni na njih što smo ih naučili nekim normalnim ljudskim vrijednostima.
Ovih dana traje kampanja borbe protiv nasilja nad ženama. Iskreno, užasavam se bilo kakvog nasilja i ne volim te precizne kvalifikacije “nad kim”, jer nasilje je nasilje. I to je posao za stručnjake. Na nama je da ga ne trpimo. I da progovorimo ukoliko ga ima. Prisjetila sam se jedne starije žene koju je muž nemilosrdno godinama tukao. Kad sam je upoznala zahtijevala je da mi ispriča tu svoju priču. Apsurdnu, jer je on godinama mlatio iz invalidskih kolica. I nikad nije pobjegla od udarca, a sklanjala se tek onda kad bi se on “umorio”.
Onda je odlučila da stavi tačku i ode. Rekla mi je tad: “Nije važno gdje ću, ali želim da svi znaju za ovo”. I saznali su. Poslije sam je izgubila iz vida. I ne znam šta je s njom, ni kako je završila, ali uvijek, kad se sjetim nje, iskreno požalim što se nije pojavila odmah nakon prvog udarca.
M. Zgonjanin