Prve sportske aktivnosti u Prijedoru vezuju se za početak 20. vijeka i dolazak brojnih evropskih činovnika sa Zapada u naš grad: Čeha, Ukrajinaca, Nijemaca, Polјaka, Jevreja. Nije to bila samo stara gospoda, već su među njima dolazili školovani i pametni mladići koji su u Prijedor donosili običaje i kulturu iz svojih zemalјa, a onda i sportska nadmetanja.

– Istovremeno, iz Prijedora na školovanje u Evropu: Beč, Prag, Grac, pa i Pariz, odlaze djeca bogatih trgovaca. Prva sportska takmičenja na našem području bila su vezana za razna vjerska okuplјanja, nadmetanja u bacanju kamena s ramena, trkama konja, skoku udalј – kaže Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada.

Na osnovu memoarske građe i jedne kvalitetne monografije, vidlјivo je da je lov već 1906. godine organizovan u društvu s pravilima koje je uradio Mile Radetić. Pominju se tada i prvi članovi Lovačkog društva: limar Đorđe Čanak, braća Medić, kovač Niko i kazandžija Boško, a nešto kasnije Hasan beg Mandić i Drago Medić. Prvu lovačku dozvolu imali su Stojan Zorić i trgovac Simo Mitrinović. Dr Zoran Semiz odlično je obradio razvoj lova kao sportske discipline u Monografiji Lovačkog društva „Razvoj lovstva u Prijedoru od 1906. do 2016. godine”, u kojoj je obuhvatio 110 godina lovstva, kaže Radivojac. U periodu između dva svjetska rata, u Prijedoru su bili interesantni takozvani „vodeni“ sportovi zbog rijeke Sane koja je od maja do septembra bila pogodna za kupanje, ali i organizovanje svih sportskih aktivnosti na vodi.

– Iako nisu bili verifikovani i registrovani u neki savez, gotovo u svim lјetnim mjesecima na Sani su trajala takmičenja u brzom plivanju, gdje su velike uspjehe imali Sava Krneta, Velјko Stojanović Holivud i Franc Hurle. Bilo je i maratonskog plivanja, od ušća Gomjenice do mosta, u čemu je neprikosnoven bio Sava Krneta, stolar koji se bavio mnogim sportovima, ali je bio i pjevač u „Vili“. Ukratko, interesantna ličnost čija se kuća nalazila na samoj obali, kod Kićinog vira. Obično je mjesto živlјenja i neka od sportskih lokacija određivala ko će se kojim sportom baviti, pa su tako oni koji su stanovali kod rukomentog igrališta igrali rukomet, dole na Sani plivali i slično – kaže Radivojac.

Sava Krneta prednjačio je i u veslanju. Ostalo je zabilјeženo da je on 1918. godine u svojoj stolarskoj radionici izradio čuveni čamac “Lastu”, a u stopu ga je pratio veslač Drago Medić koji je takođe stanovao u blizini rijeke Sane. Na mostu je bio improvizovani toranj, visok oko pet metara, s kojeg su skakali samo oni najhrabriji.

– Najviše uspjeha imao je Smik Janko čija je kćerka, jedna prezgodna profesorica, meni u prvom razredu predavala fizičko vaspitanje – prisjeća se Radivojac.

Pri fabrici celuloze 1952. godine, Mladen Đermanović i Ratko Matulina organizovali su kajakašku sekciju koja je bila kratkog daha. Prijedorčani su se tih 50-tih godina prošlog vijeka okrenuli i vaterpolu, pa je 1957. godine uređeno vaterpolo igralište na Sani, poprečno na tok rijeke, a nalazilo se na okuci rijeke kod bivše kafane „Obala“.

– Glavni inicijator vaterpolo takmičenja u to vrijeme bio je Velјko Stojanović Holivud. U sjećanju mi je ostala lijepa priča koju mi je ispričao pokojni Jozo Čačić: “Igra se vaterpolo, treba da se izvodi peterac, ja uzmem loptu i čekam da sudija da znak. Držim ja onu loptu, ona teška, natoplјena vodom, zbog čega ju je nemoguće bilo šutnuti. Dok sudija da znak i počne zviždati, pogledam, kaže mi nema gola. Odnijela ga voda 2-3 metra”, pričao je Čačić. Tu je Sana, iako nevidlјivo, bila prilično brza – kaže Radivojac.

Prvi vaterpolo meč odigran je u Ljubiji, u bazenu 12 puta 15 metara, Prijedorčani su pobijedili Banjalučane u prijatelјskom meču sa 5 naprema 2. Za Prijedor su igrali Stanislav i Marijan Zec, Josip i Nikola Čačić, Bojko Aleksandar, Milovan Mršić, Danilo Ukrajinović. Ostalo je u sjećanju da su u ekipi Banjalučana igrali Karadža, Jović i brojni, kasnije najpoznatiji svjetski vaterpolisti. U prvom nastupu na republičkom takmičenju, nastupili su pod imenom „Student“, kada su 1959. i registrovani. Godine 1961. u Prijedoru je održano republičko takmičenje u vaterpolu i bili su drugi od pet ekipa. Kažu da se tad na obalama Sane okupilo preko dvije hilјade lјudi, toliko je to bilo interesantno, mada kada kiša padne i rijeka nabuja ili je plitka, nema treninga, govori Radivojac, dodajući da je  entuzijazam bio ogroman. Od 1962. do 1964. godine Vaterpolo klub bilјežio je sve lošije rezultate. Dijelom i zbog toga što je većina vaterpolista bila na studijama, pa se sve manje moglo trenirati, tako da se te 1964. godine Klub ugasio. Očito je, ističe Milenko Radivojac, postojanje bazena bio uslov za pravi vaterpolo. Sedamdeset godina nakon uvođenja prvih pravila u fudbalu, u Engleskoj, u Prijedor je stigla prva prava fudbalska lopta. Po jednoj verziji, donijeli su je 1919. godine Sveto Radetić, Stevan Mitrinović i Pero Čanak, a po drugoj verziji Sveto Radetić, izuzetna ličnost u Prijedoru, koja se pominje kao predsjednik raznih kulturnih i sportskih društava.

– Interesantan je i zato što je bio prvi suprug Mire, kasnije supruge Mladena Stojanovića. Bili su prijatelјi, igrali su tenis zajedno, ali eto desila se lјubav. Donošenjem lopte, ostvaren je san mnogih Prijedorčana, jer je te godine osnovan prvi prijedorski nogometni klub – kaže Radivojac.

Kao osnivači se pominju šef želјezničke stanice Oskar Lanka, student Ljubo Radetić, inženjer Mitan Petrović, Vinko Zgaga i Đoko Vukadinović. Pomenuto je i da je prvi predsjednik bio Stevan Mitrinović, sekretar Jozef Mevorah i Sveto Radetić, onaj koji je, po nekima, donio fudbalsku loptu. Najbolјi igrač u prve dvije godine od osnivanja Kluba bio je izvjesni Franković u čiju je čast, mada je on otišao nakon dvije godine, taj fudbalski klub nosio naziv „22“.

– Ova ekipa je u prvoj utakmici nakon registracije igrala protiv „Slobode“ iz tadašnjeg Bosanskog Novog i izgubila 10 naprema 1. Međutim, to ih nije pokolebalo da nastave s fudbalom i 1925. godine ta ekipa nosi ime „Slavija“, koja će ostati sve do 1941. godine. Igralište je bilo na Urijama, sa tribinama negdje iza Komunalnog, a potom iza želјezničke stanice na zemlјi Karla Šmucera. Austrijanac je skupo naplaćivao teren, pa su fudbaleri i uprava na kraju odlučili da ponovo na Urijama srede stadion. Godine 1930. osvajaju kup „Arona-Salona“, pobjedom nad „Slobodom“ 4 naprema 1, istom onom „Slobodom“ od koje su na prvoj utakmici izgubili sa devet golova razlike. Utakmica je igrana u Banjaluci, a igrači „Slobode“ nisu htjeli da idu preko Prijedora, gdje su ih čekali prijedorski navijači da ih “pozdrave”, već su do Novog stigli preko Okučana i Dubice – podsjeća Milenko Radivojac na prve korake u prijedorskom fudbalu.

FK “Slavija” 1925. godine

Na utakmici protiv „Segeste“ u okviru zagrebačkog Podsaveza gubili su 5 naprema 0 u prvom poluvremenu. Onda su zamolili Dušana, oca Ranka Umlјenovića, jednog od najbolјih fudbalera tadašnje „Slavije“, da ga pusti da igra u drugom poluvremenu. Iako je ovaj bio prehlađen, otac ga je pustio i za jedno poluvrijeme Ranko Umlјenović dao je osam golova. „Slavija“ je pobijedila 11 naprema 5, a Tode Đudurović, stari prijedorski planinar, dao je gol čak iz svog 16-sterca. Radivojac dodaje da je na jednoj utakmici koja je odigrana u Banjaluci, oduševlјena publika nosila Ranka Umlјenovića na ramenima nekih desetak minuta. Lila je kiša. Kažu momak se prehladio i za sedam dana umro. Bio je jedan od najbolјih fudbalskih znalaca i igrača u istoriji grada. Značajni igrači u “Slaviji” bili su i Hase Avdagić, golman, i Mile Rajlić s Urija koji je nekoliko utakmica igrao čak i za reprezentaciju Jugoslavije. Član uprave Fudbalskog kluba „Slavija“ jedno vrijeme bio je dr Mladen Stojanović. Radivojac dodaje da je 1922. godine u Prijedoru osnovan FK „Građanski“. Prvi predsjednik ovog kluba bio je Jevrej Šandor Mevorah, a jedan od najbolјih fudbalera Stipe Bevandić. Nazivali su ga i muslimanskim timom, iako je u njemu bilo i Srba i Jevreja i Hrvata. U Lukovici je radnička omladina 1925. godine osnovala FK „Borac“ na čijem je čelu bio Drago Vukovajac, golman tog tima. Na njegovu je inicijativu osnovan „Borac“. Nešto kasnije, između 1929. i 1930. osnovan je Fudbalski klub „Mladost“. Predsjednik Kluba bio je poreznik Glišić, a „Mladost“ je aktivirana i poslije Drugog svjetskog rata.

– Treba pomenuti i tim “Hajduka” koji je formiran pred sam rat. Poslije Drugog svjetskog rata pri „Celulozi“ je formiran FK “Grmeč” koji se brzo ugasio, a u “Celulozi” se formira FK “Radnik”. Godine 1945. nastaje Fudbalski klub “Jedinstvo” na čelu s predsjednikom Lazom Antonijevićem koji je u gradu imao svoju stolarsku radionicu. Pri Želјeznici je 1952. godine formiran FK „Želјezničar“, a 10. februara te godine integrisani su “Jedinstvo”, “Želјezničar” i “Radnik” u novoosnovan Fudbalski klub „Mladost“. Godine 1954. formirana je “Celuloza”, da bi se četiri godine kasnije integrisali “Celuloza” i “Mladost” te je stvoren Fudbalski klub “Radnički”, kojeg i ja pamtim iz svog djetinjstva. Slјedećih sedam godina bilo je veliko rivalstvo između “Radničkog” i “Želјezničara” da bi 1965. godine bili spojeni u OFK „Prijedor“ koji je dočekao poslјednji rat – kaže Radivojac.

Tih prvih godina 20. vijeka, u Ljubiji je 1928. godine osnovan FK „Rudar“ s predsjednikom Petrom Antonijevićem. Prva utakmica 1929. godine u kojoj je „Rudar“ pobijedio „Hajduk“ iz Prijedora 2 naprema 1. Zbog loše materijalne situacije „Rudar“ se nije takmičio u nekoj ligi, nego je igrao prijatelјske utakmice sa srodnim klubovima poput banjalučkog „Borca“, „Jedinstva“ iz Bihaća, „Mladosti“ iz Prijedora, „Veleža“ iz Mostara. U toku rata, svi fudbaleri bili su u partizanima. Poslije rata „Rudar“ je zvanično registrovan 1947. godine, godinu kasnije dobija stadion koji je bio relativno neuslovan za viša takmičenja pa je svoje utakmice do 1967. godine igrao u Prijedoru. Od 1992. godine „Rudar“ nosi naziv „Rudar-Prijedor“, a 1995. osvaja drugo mjesto u finalu Kupa RS. Od tada je Klub tri sezone bio član Premijer lige BiH, a preostale godine u Prvoj ligi RS. Najveći uspjeh ostvario je 1971. i 1972. godine kada je u dva navrata bio u kvalifikacijama za ulazak u Prvu ligu Jugoslavije. Pored fudbala, Radivojac pominje i tenis, sport koji je bio neodvojiv od istorije grada. Kaže da teniska priča počinje prije tačno 106 godina, tačnije 1914. godine, neposredno uoči Prvog svjetskog rata.

Teniski susret Prijedor – Banjaluka 1932. godine

– Tenis su počeli igrati fini činovnici, oficiri na terenu u blizini današnjeg muzeja. Više rekreativno i nobl, igrale su ga i dame u bijelim halјinama s drvenim reketima. Bio je samo za uski krug igrača. Kada je došao rat, a fine dame i gospoda otišli, sve pada u zaborav. Negdje 1927. godine u Prijedor se sa školovanja iz Beča vraća Sveto Radetić koji u svojoj torbi donosi komletnu tenisku opremu. Brzo je našao istomišlјenike, organizuju se susreti sa teniserima iz Prijedora, Bihaća, Bosanskog Novog. Među prvima se pominju Stevan Mitrinović, Ivan Ostojić, Velјko Stojanović Holivud, Duško Četić, vlasnik fabrike slatkiša iz koje će nakon rata nastati Tvornica „Mira Cikota“. Bili su tu i Drenka Mitrinović, Mira Radetić, Blanka Mevorah i još desetak drugih. Dolaskom dr Mladena Stojanovića 1929. godine, dobijen je novi impuls. Bio je dobar igrač, a njegovim zalaganjem, uz pomoć drugih, 1932. godine formirana je teniska sekcija, kao samostalna sportska organizacija. Brzo je izgrađeno novo improvizovano igralište na današnjoj lokaciji i Prijedor je brzo ušao u sam vrh tenis klubova BiH sa Banjalukom, Sarajevom, a kasnije i Tuzlom. Poslije Drugog svjetskog rata, tenisko igralište je izgrađeno na Bereku, na mjestu sadašnje bašte restorana  “Papa Joe“. Nakon što su se u Prijedor iz Opatije vratili Holivud i njegova supruga Ljuba, velikim entuzijazmom izgrađeni su tereni na današnjoj lokaciji Tenis kluba. Tenis je postao najatraktivniji sport tog vremena. Zabilјežena su i imena igrača u prvom poslijeratnom susretu, protiv Bihaća: Aleksandar Bojko, Smail Henić i Boro Bogović. Službeno je registrovan Tenis klub „Prijedor“ 1952. godine, a kasnije i „Mladost“ Prijedor. Tri godine poslije postaje i seniorski prvak BiH, a 1966. Klub dobija ime TK “Dr Mladen Stojanović”. Od 1914. do 2020. prezentovan je u vrijednoj monografiji Nenada Marjanovića koja vrvi imenima i podacima o ovom sportu u našem  gradu. Kad bi ovoj priči o sportu u Prijedoru dodali i priču o skijanju, boksu, skautima iz 1920. biciklizmu iz 1918. godine kad je osnovan klub, o klizanju na Bereku iz 1912. i tim prvim takmičenjima, „Hazeni“, rukometu,  stonom tenisu  iz 1916. godine…  trebalo bi najmanje još pet nastavaka felјtona o Prijedoru – zaklјučuje Radivojac.

Velјko Stojanović Holivud, najpoznatiji prijedorski boem

– Sjećam ga se dok je navijao na rukometnim utakmicama. Bio je toliko srčan, da sam mislio da će svakog časa uletjeti na teren. E to je bio Holivud – kaže Milenko Radivojac i dodaje da je interesantna priča o porodici Stojanović.

Velјko Stojanović Holivud

Velјkov otac Marko bio je sa ženom u Americi. Kad mu je žena umrla, vraća se u Prijedor i dovodi sinove Velјka i Boška. Ovdje se ponovo oženio i dobija sina Milana. Dolazi Drugi svjetski rat, Boško kao borac gine na Travniku, a i Velјko je bio učesnik NOR-a – kaže Radivojac.

Kad je stolar Sava Krneta napravio svoj prvi čamac „Lastu“, onda je i  Velјko naručio sebi kajak na kojem je napisao ime „Holivud“, da se zna da je došao iz Amerike. Imao je vezu i sa zimskim sportovima, jer su Stojanovići na Kozari imali svoj hotel sa 20-tak soba. Tu su održavana zimska takmičenja. Na Kozari je i doktor Mladen imao svoju vikendicu, a Emin-beg kafanu, sve to na platou gdje se danas nalazi spomenik. Bilo je tu dosta bogatih Prijedorčana. Fijakerom se dolazilo do Mrakovice. To je bilo nobl – kaže Radivojac.

Pripremila M. Zgonjanin

PrethodniTUBIN TVRDI DA GA JE POLICIJA ISTUKLA. OGLASILI SE I IZ POLICIJSKE UPRAVE
SlijedećiBANJALUČANIN UBIJEN U TUČI, POČINIOCI UHAPŠENI