Petak, 29. Marta 2024.
7.8 C
Prijedor

Feljton: Prijedor nekad (12) – NA ZALEĐENOJ SANI ORGANIZOVANO TAKMIČENјE U BRZOM KLIZANјU

NAJNOVIJE VIJESTI

Priča o sportskim dešavanjima u Prijedoru ima nastavak, jer pored plivanja, vaterpola, tenisa i fudbala u Prijedoru su se, sredinom 19. i početkom 20. vijeka, razvijali još neki zanimlјivi sportovi

Početkom 19. vijeka stihijski se krenuo razvijati ribolov, a nova austrougarska vlast ga je „ukrotila“ 1908. godine, donošenjem brojnih pravila kojima je tačno uređeno mjesto pecanja, pa čak i veličina ulova.

– Ostala su zabilјežena imena braće Nike i Drage Medića. Stanovali su kraj obale Sane i bilo je sasvim normalno da su bili  najbolјi ribolovci – kaže Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada. Dodaje da su 1920. godine prijedorski gimnazijalci osnovali skautsko društvo. Ono je bilo preteča današnjih izviđača.

– Prvi starješina bio je Joža Kabilјo. Društvo je imalo svoj skromni skautski dom na Mrakovici, koji je bio centar okuplјanja mladih. Dom nije imao izgled današnjih objekata takve vrste. Mada su svi govorili da su to bile vile, Ratko Tubin svojevremeno je pojasnio da je to bila drvena građevina od dasaka, ali je bio zgodno mjesto za odmor i skautske aktivnosti – kaže Radivojac. 

Tokom godine bavili su se “održivim boravkom u prirodi” kroz brojne sportske discipline. Među najbolјim skautima pominju se Tode Đudurević, stari planinar, Savo Balaban i Sulјo Čekić. Te 1920. godine, profesor Milivoje Miletić, starješina Sokolskog društva, osniva “Stijeg planinki”, društvo prijatelјa prirode, koje će biti preteča današnjih planinara. Sva ova društva su formirana kao sekcije. Nisu bili učlanjeni u neke saveze, pošto saveza na nivou Bosne još nije bilo, kaže Radivojac i dodaje da su u prvoj polovini 20. vijeka klimatski uslovi uticali na razvoj nekih sportova.

– Sjećam se priče kad je 1926. godine voda srušila drveni most, pa sve do 1930. godine nije bilo mosta preko rijeke Sane. Tu je bila skela koja je prevozila lјude, a zimi je Sana bila pod ledom. Bukvalno zaleđena, tako da su lјudi kolima, na sankama, ali i pješke prelazili preko rijeke. Toliko je led bio debeo. Zaleđen je bio i Berek koji je, u odnosu na Sanu, bio plitak. Sve to je uticalo na razvoj još jedne sportske discipline. Naime, mladi i bogati trgovci, studenti, mladi činovnici počeli su klizati na zaleđenoj rijeci. Prve klizalјke donesene su iz velikih evropskih centara, a s njima i moderna garderoba, tako da su podnevna klizanja više ličila na modne piste nego na prava takmičenja – kaže Radivojac.

Zabilјeženo je da je 1912. godine bilo takmičenje u klizanju. Žene su se takmičile u izvođenju stilskih figura, a muškarci u brzom klizanju na stazi dugoj 500 metara: od okuke, kod sadašnjeg hotela „Prijedor“, pa preko rijeke.

– Najbolјe su bile Jelena Radetić i Čehinja Agneza Kučera. Agneze se sjećam od svoje treće godine. Stanovali smo kod nje, u kući koja se nalazila na dijelu današnje “Karingtonke” i Adventističke crkve. Tu je bila kuća prizemnica, koja je imala prekrasan vrt u kojem je Agneza uzgajala cvijeće koje je prodavala na pijaci. Sjećam se da sam s njom redao neke kamenčiće uz taj cvijetnjak. Kad je umrla, njena kuća je srušena radi izgradnje „Karingtonke“- prisjeća se Radivojac najranije mladosti.

Prvenstvo u ping-pongu, Mrakovica 1939. godine

Kaže da je Kozara, uz skaute i „Stijeg planinki“, bila mjesto za još tri sporta koja su se na toj planini spontano razvila. Na Kozari je bio hotel porodice Stojanović. Jedan je izgorio negdje 1933. pa je napravlјen novi, a u njemu su se igrali stoni tenis, bilijar i šah. Stojanović je iz Amerike, iz koje je došao u Bosnu i Prijedor, donio saznanja o tim sportovima i u hotel postavio sto za tenis, sto za bilijar i sobu za šah. Tu se slušao radio na baterije, jer nije bilo struje. Tako su tokom vikenda zabilјežena okuplјanja, ali i takmičenja mladih zbog kojih su zbog ovih sportova na Kozaru dolazili i iz drugih gradova. Jedno takvo takmičenje ostalo je u posebnom sjećanju, jer su na njemu 1940. godine učestvovali i takmičari iz Banjaluke, Sarajava, Zagreba i Bosanskog Novog. Uz Velјka i Milana Stojanovića, prijedorski takmičari su bili i Joža i Braco Kabilјo, David Štern, Jakica Mevorah i Rajko Radetić. Stojanovići su bili „krivi“ za još jedan sport, jer su 1928. godine braća Milan i Velјko Holivud dobili skijašku opremu. Nakon njih istom opremom počastila su se i braća Kabilјo, Sveto Radetić, njegov sin Vuk i David Štern, a 1940. godine na Kozari se organizuje i prvenstvo „Mrakovice“ na kojem pobjeđuje izvjesni Josip Burda. Pretpostavlјa se da je u Prijedor, a i na Kozaru, došao poslovno i tamo pobijedio. Drugi u skijanju bio je Milan Stojanović, Holivudov brat, kaže Radivojac i ističe da nema sporta u kojem se Holivud nije takmičio. U Prijedoru je 1946. godine boravio Bato Dijović koji je za vrijeme rata bio prvak Srbije u boksu. Bio je ranjen na Sremskom frontu, nakon čega mu je jedna noga ostala kraća. To ga je omelo u dalјoj bokserskoj karijeri, pa je okupio oko sebe 20-tak mladića koje je trenirao u tadašnjem Sokolskom domu, odnosno „Partizanu“.

– Izuzetno talentovani bili su Reuf Džankić, Aco i Jovica Ostojić, Pero Vuković, bivši profesor srpskog, i Mišo Gašić, moj bivši direktor Muzeja. Krajem te godine održano je prvo klupsko prvenstvo. Bato Dijović je otišao ubrzo poslije toga i čekalo se sve do 1951. godine, kada je na izgradnju pogona „Celuloze“ došao Franjo Bukovščak, predratni bokser i prvak Jugoslavije. On je u sklopu Sportskog društva „Radnik“ formirao boksersku sekciju. Zahvalјujući entuzijazmu i prijatelјstvu sa mnogim bokserima bivše Jugoslavije, u Prijedor stižu braća Tkalčić iz zagrebačkog „Metalca“ i Zravko Atlagić iz beogradskog „Radničkog“. Formiran je klub i održana tri bokserska meča protiv banjalučkog „Želјezničara“, Osijeka i Zagreba. Odlaskom trenera Bukovščaka, sekcija se brzo ugasila. Oko 1960. godine Dane Krajinović sa Jakicom Kamenjaševićem formira bokserski klub pri „Želјezničaru“. Ekipa je imala zvanična takmičenja u Banjaluci i Tuzli, ali se nakon godinu dana ugasila.

Bokseri 1951. godine

– Sve je bilo vezano za pojedince i ono malo novca kojeg su tad imali, a njega nikad nije bilo dovolјno – kaže Radivojac. Podsjeća da je preteča rukometa u Prijedoru bila „Hazena“ čiji je osnivač i trener bio profesor Milovije Miletić, a onda i trgovac Jozef Mevorah. Igralo se na velike golove, a prema Tomi Mariću i Slavku Basari, autorima romana o rukometu u Prijedoru, prijedorske „hazenašice“ su od opreme dužile dresove koje im je kupovao Klub, plisirane suknje koje su same šile, dok su patike same sebi kupovale. Na glavi su imali mrežice za kosu, koje nisu bile obavezne na utakmicama, ali su ih one nosile kako im kosa ne bi smetala tokom igre i treninga.

– Za vrijeme treniranja, rukometašice su imale i gaćice preko kolјena sa gumom, koje su bile široke poput dimija, što je u ono vrijeme bilo prilično slikovito i zabavno. Muška „Hazena“ u Prijedoru se nikad nije razvila kao ženska, jer su muškarci tu vrstu rukometa igrali zbog rekreacije. U početku se igralo na zemlјištu Milana Ostojića, na polјani, tamo kod ulaza u grad i sadašnjeg kružnog toka. Počeci velikog rukometa vezani su za 1950. godinu. Prethodio im je susret dva tima, dva „Želјezničara“ iz Banjaluke i Sarajeva, s cilјem popularisanja novog sporta – kaže Milenko Radivojac.

Susret je urodio plodom, jer je već u jesen osnovan rukomentni klub pri Fudbalskom klubu „Jedinstvo“. Odmah je postao i član republičke rukometne lige BiH. Zabilјeženo je da su zbog nedostatka opreme fudbaleri i rukometaši nosili iste dresove i kopačke. Nekog su malo žulјale, nekom su bile malo veće, ali moralo se tako. Opreme nije bilo. Prvo igralište bilo je na Polјani, a zbog nedostatka novca, nakon godinu i po dana, Klub je istupio iz takmičenja iako je u toku sezone 1949/50. osvojio čak četvrto mjesto na republičkom takmičenju. Prvi rukometaši bili su golman Fuad Selimić, bekovi Izet Medić i Mišo Gašić, halfovi Aco Topolić, Reuf Džankić, Matija Zec te navalni igrači Mile Đukanović, Duško Novaković, Miloš Banović, Aco Ostojić i Vili Fišer. Bitno je spomenuti te prve igrače kojih se neki možda i sjećaju, ističe Radivojac. Od 1906. godine Danac Holger Nilsen je izradio pravila današnjeg rukometa u kojem su igrališta na 45 puta 30 metara, a golovi na tri puta dva metra. Jedan od onih čije se ime veže za razvoj rukometa je Dževad Fazlić, profesor u Gimnaziji, koji je unio revoluciju u svoje časove. To nisu bili samo timske obične vježbe i vježbanja, nego je uveo časove rukometa, fudbala i svih sportova, a pogotovo je bio interesantan kao dobar poznavalac rukometa. On je kupio i prvu rukometnu loptu. Otišli su on i i Acika Bojko, kasnije profesor istorije i dobar rukometaš, u Banjaluku i donijeli prvu rukometnu i košarkašku loptu u Prijedor. Umjesto velikog igrališta na Polјani, počelo je igranje u gimnazijskom dvorištu, a jezgro budućeg rukometnog tima bili su mladi sportisti Gimnazije. Sve se vrtilo oko njih. Od 1958. godine pri Fudbalskom klubu „Mladost“ osniva se rukometna sekcija pa se koriste i teniska igrališta. Između 1958. i 1964. godine rukometaši igraju tri sezone u republičkoj ligi, grupa „Sjever“. Od 1962. godine ovaj klub se zove „Prijedor“. Uz angažovanje cijelog grada, 1966. godine izgrađeno je savremeno igralište sa asfaltnom podlogom, tribinama i dvije godine kasnije sa električnim osvjetlјenjem.

– Tim dobija novo ime, ima sponzora i nosi ime „Bosnamontaža“. Uz mlade dorasle igrače, među kojima su se isticali braća Đurđević, Alajbegović, Kecman dočekana je sezona 1969/70. kad su prijedorski rukometaši postali prvaci tadašnje Bosne i Hercegovine. Taj do tada najveći uspjeh ostvarili su Vjeko Kozina, iskusni Mladen Ilić, Dušan Milјuš, Mirza Vehabović, braća Đurđević i Alajbegović i Kecman, Josip Čačić, Slobodan Novaković, Branko Markus, Mirza Kugić, Mehmedalija Kurtović uz trenera Đorđa Dejanovića. Od 1975. godine Prijedor je dobio i Sportsku dvoranu „Mladost“, čime je rukomet doživio renesansu. Ekipa je iz krajiške lige opet 1975. godine stigla do republičke lige, a nakon šest godina i do prve B lige Jugoslavije uz jednog od najbolјih rukometaša u istoriji, golmana Zlatana Arnautovića, osvajača zlatne Olimpijske medalјe u Los Anđelesu 1984. godine – kaže Radivojac.

Poslije „Hazene“ koja se ugasila 1926. godine, tek 30 godina kasnije osnovana je ženska rukometna sekcija, a 1959. godine registrovana prva ženska ekipa pri tadašnjem Rukometnom klubu „Radnički“. Zabilјežena su i imena te prve generacije: Duša Aničić, Jelica Kovrlija, Rada Babić, Raza Kulenović, Duda Kurtović, Arzija Radaslić, Radmila Mandić, Elena Čačić, Vera Kovačević uz ime Rukometni klub „Prijedor“. Ovaj klub se ugasio nakon tri godine, a tek 1982. godine osniva se Ženski rukometni klub „Mira Cikota“, dobija sponzora, današnju tvornicu „Miru“, pa je brzo došao do druge lige Jug – Zapad. Prije nekoliko godina „Mira“ je bila i prvak BiH. U Ljubiji rukomet se igrao 1953. godine susretom gimnazijalaca Ljubije i Prijedora te još nekoliko prijatelјskih susreta, sve do 1959. godine kada je formiran Rukometni klub „Srednjoškolac“. Od 1962. godine osniva se i sekcija ženskog rukometnog kluba pri društvu tjelesnog vaspitanja „Partizan“. Nakon godinu dana, formiran je Rukometni klub „Partizan“, jer se „Srednjoškolac“ ugasio, a ovaj tim je stigao do republičke lige. Ženski tim od 1964. do 1974. bio je jedan od najbolјih na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Od 1974. godine rukometni i muški i ženski klub se zvao „Rudar“.

BOGATI PRIJEDORČANI OBLAČILI SE U ZAGREBU

Bilo je sasvim normalno da se iz Prijedora išlo u Zagreb po garderobu, pogotovo djeca bogatih trgovaca koji su inače studirali u nekoj od evropskih metropola, kaže Milenko Radivojac i dodaje da mu je u sjećanju još uvijek živa priča da je Mira Radetić, kasnije supruga Mladena Stojanovića s kojim je dobila sina Vojina, u Zagreb odlazila bar jednom mjesečno. Samo zato da bi kupila prigodnu odjeću.

– Oblačila se po poslјednjoj modi. Bila je kćerka Grka koji je bio vlasnik lanca trgovina u Sarajevu i koji je pred sam Drugi svjetski rat došao u Prijedor. Ostario je, bio dementan i živio kod kćerke. Bila je imućna i dok je bila s bankarom Svetom Radetićem, a ništa manje imućna ni kad se udala za doktora Mladena koji, uz majku, nikog nije imao kraj sebe – otkriva Radivojac.

Mira je iz braka sa Svetom imala sina Vuka koji je postao poznati ginekolog, a jedno vrijeme Radivojac je kontaktirao i sa njenim mlađim sinom Vojinom koji se 1941. godine odselio u Dubrovnik gdje su imali porodičnu kuću, na kilometar od dubrovačkih starih zidina. Tamo je rastao potpuno odvojen od porodice Stojanović, a u Prijedoru je bio 2010. godine povodom obilјežavanja dana rođenja i pogibije dr Mladena.

Pripremila M. Zgonjanin