Početkom 19. vijeka Prijedor se razvija kao značajan trgovački centar i mnogo brže nego susjedni, daleko stariji gradići, poput Kozarca, Novog, Sanskog Mosta… Prijedor ih je sve zasjenio zahvalјujući svom položaju, putnim pravcima, riječnom saobraćaju i, na kraju, želјeznici, rekao je Milenko Radivojac arheolog i hroničar

Stanovništvo se „rasplinulo“ po prijedorskom polјu, ulice se sređuju, niču kvalitetniji objekti, pogotovo u drugoj polovini 19. vijeka. Poslјednji i treći kapetan grada, Mehmed beg, povukao se i za svog života, nakon što je kapetanija ukinuta, izgradio objekat koji će ostati poznat kao „Kapetanova kuća”. Ulica pored, sve do dolaska Austrije i početka 20. vijeka, zvala se „Kapetanova“.

– Bila je to njegova rezidencija nakon što je pobjegao s malog prostora kojeg su obuhvatali zidovi Starog grada. Dolaskom Austrije, nestao je poslјednji kamičak te tvrđave, jer je Austrija naredila da se sve poruši, a onda od kamena popločala gradske ulice – priča Radivojac.

Kapetanov konak je, tako se smatra, najstarija zgrada u Prijedoru, napravlјena u vrijeme turske vladavine. Građena je od kamena, cijelo prizemlјe, bez hidroizolacije, i jedan je od rijetkih objekata koji je u tom dijelu grada ostao spašen poslije velikog požara. Prvobitni objekat bio je 10 puta 13 metara. Nakon što je kapetan umro i sahranjen na malom mezarju kod bivšeg kina „Mrakovica“, u zgradu su  se, 1869. godine, kad je počela gradnja pruge, uselili francuski i austrijski inžinjeri.

– Poslije 1886. godine „Kapetanov konak“ bio je u funkciji male bolnice sa pet kreveta. Godine 1930. tu je uselјena policija, a onda pred sam rat, tu se smjestila šumska uprava. Tokom Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega, “Kapetanov konak” opet je bio ambulanta i neko vrijeme opštinska bolnica. Nakon toga, tu je 1948. godine smješten srednjoškolski đački internat, 1953. godine postaje stambeni objekat, godine 1957. Muzej na spratu, a stambeni dio u prizemlјu, da bi 1961. godine bio kompletno adaptiran za potrebe Muzeja, po projektu arhitekte Vlade Dobrovića. Dograđen je ulaz sa strane, otvoreni novi prozori, tako da je “Kapetanova kuća” izgubila svoj prvobitni izgled – priča Radivojac.

Do rata ova zgrada, u kojoj je Muzej bio sve do 1984. godine, nalazila se na listi zaštićenih spomenika kulture. Zgrada je, potom, dodijelјena sportskim organizacijama i vremenom ju je preuzeo Tenis klub „Dr Mladen Stojanović“ koji dobro vodi brigu o njoj, ističe  Radivojac.

– Što se tiče kuće porodice Stojanović, sagradio ju je 1864. godine pop Gavro, otac prote Sime Stojanovića. Prema nekim podacima, u pitanju je bila prizemnica, mada Sreten Stojanović u svojim memoarima, koji su objavlјeni daleko poslije njegove smrti, tvrdi da se radilo o jednospratnici. Ne znam iz kojih razloga, ali pop Gavro nije bio srdačno dočekan u Prijedoru, pogotovo kad je počeo graditi kuću na tom mjestu, pa su neke od prijedorskih gazda, koje ga nisu volјele, plaćali najamnike da ono što je po danu izgradio, oni po noći poruše. Sreten u jednom svom citatu kaže: “On zida kuću u Prijedoru i kad mu noću plaćenici prijedorskih gazda sve poruše, on ponovo sve počinje“ – navodi Radivojac.

Kuća Mladena Stojanovića

Kuća Stojanovića izgorjela je u velikom požaru, a pop Gavro i prota Simo 1893,  na istom mjestu, podižu kuću na sprat od kamena i cigle. U njoj će doktor Mladen, po povratku s Hvara, 1929. godine otvoriti svoju ordinaciju koja će tu biti sve do 1941. godine. Bio je to i stambeni objekat.

– Sjećam se da je Mladen Stojanović, sinovac narodnog heroja doktora Mladena i sin Velјka Stojanovića, najmlađeg protinog sina, živio u toj kući s ocem do 1957. godine. Velјko je bio sudija u Osnovnom sudu, a Mladen je u Prijedoru završio osnovnu školu. Odlaskom tih Stojanovića, kuću koja je u gruntovnici imala, čak, 18 naslјednika, kupila je opština da bi 60-tih godina bila dodijelјena Muzeju. Pred rat je kuća postala prilično sklona rušenju, pogotovo njen zapadni dio. Zahvalјujući razumijevanju Skupštine opštine Prijedor i činjenici da se na čelu republičkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture nalazio književnik Ljubo Jandrić, čovjek iz naših krajeva,  napravlјena je velika akcija na području grada, stari objekat srušen i do 90-te godine ozidan novi. Nabavlјeni su i prozori, postavlјene instalacije, a onda se, jer je došao rat, čekalo do 2007. godine kada je kuća uređena i postala Spomen-kuća porodice Stojanović, depadans Muzeja i značajna kulturna ponuda grada – kaže Milenko Radivojac.

Tvrdi da je za grad, osim ova dva, posebno interesantan objekat  bivšeg kina „Radnik“. Riječ je o hotelu koji je izgrađen 1889. godine.  S dolaskom Austrije, u Prijedor dolaze brojni činovnici i evropske zanatlije. Ovdje se u jednom trenutku pojavlјuju i „Trapisti“, katolički red, koji su imali svoj centar u Banjaluci. Htjeli su nešto uraditi u oblasti privrede, mada je pozadina njihovog dolaska bila širenje katoličanstva na ovom području. Jedan od njihovih većih građevinskih poduhvata je hotel koji je dobio ime koje je odgovaralo tom vremenu, „Austrijski car“ odnosno „ Keiser von Osterreich“. Bio je to veliki objekat u centru grada, čija je fasada podijelјena u tri polјa. Srednji je bio isturen i viši od dva krila s lijeve i desne strane. Djelovao je impresivno, pogotovo u tadašnjem Prijedoru u kojem je visinom nadmašio sve ostale građevine. U prizemlјu se nalazila gostionica i restoran, a na spratu sobe. Hotel je tokom 1943. godine bombardovan i oštećen u centralnom dijelu objekta. Promijenjena je fasada, ali na osnovu austrijskih fotografija, i sad izgleda približno isto, samo je nešto niži, ističe Radivojac. U to vrijeme prodora katoličanstva na ove prostore, kod pravoslavnog živlјa sve više raste nacionalna svijest i veza sa Pravoslavnom crkvom. Prijedorski trgovci nisu blagonaklono gledali na dolazak „Trapista“, jer su znali da će imati jak vjerski uticaj, pa su odmah po otvaranju “Keisera”, srpski trgovci raspisali konkurs za izgradnju novog hotela.

Hotel  „Keiser von Osterreich“

– Na konkurs se javio neki Ličanin, Čvorak, kome su pomogli i on je hotel otvorio na mjestu današnjeg “Papa Džoa”. Ovaj hotel je izuzetno dobro poslovao, dok je hotel „Trapista” sve manje imao posla, jer kod njega nisu odsjedali trgovci, već činovnici. Tako da su hotel izdali izvjesnom Cimermanu koji je, iako je pokušao da nastavi ugostitelјsku djelatnost, bio bojkotovan od srpskih trgovaca. “Trapisti” su na kraju odlučili da „Austrijskog cara“ prodaju prijedorskom trgovcu Nikoli Štrpcu koji je hotel kupio u ime Srpske pravoslavne opštine za 25.000 kruna. Crkvena opština hotel je izdala porodici Ostojić. U to vrijeme zvao se „Prijedor“, zatim uz Drugi svjetski rat „Balkan“, poslije „Moskva“, da bi 1954. godine bio pretvoren u kino. Između dva rata bio je stjecište kulturnog, političkog i zabavnog života u Prijedoru. Bio je epicentar kulture i svega pozitivnog u gradu u to vrijeme – kaže Radivojac.

Jedan od objekata koji plijeni pažnjom, pogotovo onih koji dođu sa strane, je čuvena Radetića kula. Od 1883. do 1885. godine kulu je izgradio austrijski bogataš, grof Vilhelm fon Rajc.

– Kažu da je bio jedan od najbogatijih Prijedorčana. Imao je svoju ergelu rasnih konja, koja se nalazila u pozadini kule, izgrađene od čvrstog materijala. Uradio je objekat u neoklasicizmu, sa nekim elementima romanike, u koji su obični lјudi gledali kao u čudo. Objekat se sastojao od te kule, kuće i dvorišne zgrade, unutra prema Bereku. Po završetku Prvog svjetskog rata, Rajc odlazi iz Prijedora i odlučuje da proda kulu sa stambenom zgradom. Bio je lјut na porodicu Mile Radetića, čuvenog prijedorskog trgovca, zato što se njihova kuća naslanjala na njegovu i bila viša od kule, pa nije htio njima da proda imanje. No, pojavio se prijatelј porodice Radetić, izvjesni Crnalić, koji je parama Radetića kupio kulu. Kada je Rajc otišao, u kulu su se uselili Radetići – priča Radivojac.

Radetića kula 1918. godine

Dodaje da je riječ o objektu značajnom za grad, jer je u njemu stanovao Pero Radetić koji je u Prijedoru bio najznačajnije ime vezano za Srpsko pjevačko crkveno društvo „Vila“. On je u Gracu završio trgovačku akademiju, ali po vokaciji je bio muzičar, izuzetan sluhista i sve do 1941. bio je dirigent. Rukovodio je „Vilom“, komponovao, prepisivao partiture. Iza njega je ostalo ogromno bogatstvo „Vile“ i ono što je izuzetno značajno za ovaj grad.

– Mislim da su, zahvalјujući njemu, sačuvani zapisnici „Vile“ koji su danas u Muzeju. To su četiri knjige: od prvog konstituisanja „Vile“, pa sve do 1946. kada se „Vila“ polako gasi. Čitajući te zapisnike, obični čitalac može da vidi kako je grad živio, šta je bila „Vila“. Akademik Vlado Milošević, najznačajnije muzičko ime, svojevremeno je rekao da ono što je pjesnik, muzički radnik, a i kompozitor Aleksa  Šantić činio za Srpsko pjevačko društvo „Gusle“, to je Pero Radetić činio za „Vilu“, i to bez ikakve materijalne nadoknade – kaže Radivojac. Dodaje da je 1898. godine u kuću donio prvi klavir, a 1909. zavalјujujući Peri Radetiću kuplјen je i klavir za „Vilu“. U toj kuli,  „Vila“ će vježbati sve do 1912. godine. Peru Radetića i njegovog najstarijeg sina ustaše su ubile jula 1941. godine u neposrednoj blizini kule. Jedno vrijeme o svim objektima vođena je posebna pažnja, kao kulturno važnim spomenicima treće kategorije. Nažalost, danas je Radetića kula, koja je u privatnom vlasništvu, sklona rušenju, pogotovo stambeni dio, tako da je, iako je riječ o vrlo značajnom objektu, upitno ulaganje u njega.

ZIDOVI STAROG GRADA NA HRASTOVIM TRUPCIMA

Osamdesetih godina prošlog vijeka u gradu se pojavila ideja o  revitalizaciji Starog grada.

– Kao arheolog, tražio sam ostatke te tvrđave. Tragali smo nekih  mjesec dana, od mosta na Bereku, gdje smo našli ostatke Šuplјe kule kojom se ulazilo u Stari grad. Zid nije išao tik uz Berek, nego pored uvale koja je služila kao odbrambeni pojas – kaže Radivojac. Dodaje da je zid od “Lovca” slijedio put prema Adi, kao i da je tada tu sreo čovjeka koji im je pokazao pravac od Ljetne bašte do “Lovca” i ispričao da je, kao direktor Komunalnog, 50- tih godina prošlog vijeka, iz tog dijela vadio kamen za nasipanje puta. Rekao je da su od zidova Starog grada, kad god zatreba kamena, znali iskopati i po dva kamiona. Cijela Omladinska ulica i danas je na podzemnom dijelu zida tvrđave.

– Naišli smo na zidove koji su u temelјu visoki oko dva metra i široki oko 1,8 metara na debelim i dugačkim hrastovim trupcima, vjerovatno da zidovi ne bi tonuli u mulјevitu podlogu – smatra Milenko Radivojac. 

Pripremila: M. Zgonjanin