Ne volimo broj 13. Mada pouzdano ne znamo zašto, ali kažu da nije dobar, da je baksuzan. A ne možemo ga izbjeći. Ima mnogo takvih brojeva. Među njima je i onaj koji kaže da je prošlo 13 godina otkad je otišao najbolјi i najveći od nas i među nama. Upokojio se patrijarh Pavle. Sitne građe i često povijenog hoda, bio je veći i krupniji od svih nas zajedno. Bio je sve ono što mi bili nismo, što nismo ni mogli, ni znali, ni htjeli, ni smjeli da budemo. Bio je naše moralno uzdignuće, koji je na onako malim, a nebeskim plećima, nosio sve naše grijehe, padove i posrnuća. Kad je otišao gore na nebesa silna, mi smo se malo skamenili bili, žaleći našeg Pavla, a više žaleći i sebe. Jer bez njega, ko će naše grijehe okajati, ko će naše pjesme zaigrati, ko će našu tugu zakopati, ko će našu muku razabrati. Ko će čuti kada nam koraci utihnu na polomlјenim putevima bez pravca i cilјa. Ko će vidjeti mrak kad oči savlada. Ko će naše snove zasnovati.
Kada je otišao Pavle, znajući šta smo izgubili, mislili smo da ćemo biti bolјi, da ćemo sve pokušati da tako i bude. Možda smo nešto i pokušali, ali bolјi postali nismo. Nismo ni mogli. Previše smo se razbraćili, rasestrili, razdjecili, razroditelјili, da do Pavlovog vapaja „budimo lјudi“ ne nađosmo pravog puta i putovanja. Tako nam je to, neki će se sjetiti kad je Pavle otišao, neki drugi neće. Ni jednima ni drugima, ni onima što se sjećaju ni onima koji ne pamte, neće biti bolјe. Zakasnili su i jedni i drugi da sami sebi zapriječe put kojim nije trebalo ići onda kada je to moglo dok je Pavle nosio naš krst i naše uzdahe. Koje li čudo treba da se desi da se ponovo pobratimo, posestrimo, poroditelјimo i podjecimo danas ili sutra, kad to nismo mogli juče dok je naš veliki patrijarh Pavle hodao sa nama, a ponajviše umjesto nas. Hodaj oče, puteve naše ti najbolјe znadeš. Možda ćemo s tobom prohodati i mi.
Zoran Sovilј