U mesnici, dok čekam red, dva poznata lika. Oba u problemima, jedan muči muku s majstorima, gradi nešto velikoooo, ( uskoro će biti pozanato i šta), druga mušterija je žena, od oka ocjenjujem mojih godina. Pitam je „ radiš?“, ona nevolјko klima glavom. „Bila na zamjeni dva mjeseca“. Potom ćuti, gleda u onaj izlog sa slaninicom, švarglom, kobasicama. Traži bijelu slaninu, onu najjeftiniju. Oni s punim novčanicima ne znaju i da je i najbolјa. Žao mi je što ne radi, jer vrijedna je. U vrijeme kad sam je srela na tom radnom mjestu, na zamjenu, bio je to minimalac uz pun radni dan. Slobodna samo subotom. To mi je ispričala s osmijehom, sretna što radi. Osmijeh iščilio, sad ja ćutim. Preko puta mesnice pekara. Uz nju lero kvarta. Sjedi na kamenom zidiću. Umorilo ga sve ono pivo koje je popio u životu. Trijezan poslije dugo vremena, traži mi marku. „ Ako imaš fala ti, ako i nemaš, opet ti fala. Samo zdravlјa da bude“, pozdravlјa me ko toliko puta do sada. U pozdravu se uvijek pozivao na zdravlјe. Sad ga više nema. Marku mu nosim do zidića. Stavlјam mu je u ruku, pogledom se izvinjava što i dalјe sjedi i kaže , „ ne mogu da ustanem imam vodu u nogama“. Šala ostaje u vazduhu, neprimjerena je. Nekoliko metara od tog zidića, na trotoaru parkirano auto ino registarskih oznaka. Silazim na cestu da prođem, gunđam, bijesna sam. Vlasnik se ne nervira. Jebe mu se. Ljubimac je na sigurnom, dok on lagano, uz gugutanje trgovkinje, birka voće. Ne uspijevam čak ni da se posvadim s njim, mada uporno pokušavam. Nervira me tuđa bahatost. On svoju ne primjeđuje, a ja sam mu samo dosadna. Tri upečatlјive slike u jednom danu, nekoliko nespojivih sudbina, jedna lagodna, jedna teška priča, jedna kojoj se nazire kraj i jedna u prolazu. Jedan sasvim običan dan.
Mira Zgonjanin
