Pristaša sam konkurencije. I mogućnosti da biram. Počev od sadržaja na tanjiru, do kojekakvih usluga, tipa telefonije, izbora načina grijanja, distributera, ma svega. Najviše mrzim uslugu koju plaćam, a nemam je ili mi se djelimično servira, pa moram da conjkam, zivkam, molim da se nešto popravi, da trčkam s posla kako bi majstorima objasnila šta nije u redu.
Nervira me takvo gubljenje vremena. Pogotovo činjenica da sam jedna ili jedan u nizu tih svakodnevnih zajebancija koje ravnopravno uz vrijeme vuku i pare. Oni manje skloni ovakvom nerviranju, rekli bi “To je svakodnevnica, a život nešto drugo”. Dakle, baci brigu na veselje. Otputuj negdje, zabavi se, izaberi oblak i igraj se. Bih rado, ali i to je sve rjeđe, jer su neka mjesta na koje vjerovatno ni “u posljednjoj listi želja” nikad neću otići ili daleko ili su preskupa za moj novinarski džep ili se jednostavno kockice poslože tako da se poklope oba “zla”.
U izboru su mi uvijek bliže, a srcu drage destinacije (sic kakva riječ!), pa i činjenica da bi “Monument”, da onaj s Kozare, mogao odškrinuti vrata za nekih mjesec me baš obradovala. Iz mnogo razloga. Biraću mjesto za kafu, a ona terasa “Monumenta”, kad za lijepa vremena pogledom hvataš Golu planinu, je odlično mjesto. Najavljuju velnes, spa, pa i zatvoreni bazen. Da Kozaru koju baš volim ne gledam samo iz perspektive, deke koju prostrem po travi, već mnogo, mnogo udobnije. Jednom godišnje se može.
I da ne budem tiha u slučaju Trgovske Gore pozdravljam incijativu prijedorskih odbornika koji su rekli glasno “Ne” odlaganju opasnog, radioaktivnog otpada u blizini granice BiH sa Hrvatskom. U ovom slučaju tišina mi ne prija, a prihvatam i pješačenje kao oblik protesta. Neko na kraju mora odustati, a kao čovjek iz 21. vijeka, svjestan rizika koju ta vrsta otpada nosi, nadam se da će to biti Hrvatska. Jer, iako je otpad u njihovom dvorištu s njegovim odlaganjem, ovo naše moglo bi postati vrlo opasna zona življenja.
M. Zgonjanin