Širok osmijeh, usta puna zuba, krupne plave oči. Posebna boja, tamnoplave, poput najdubljeg mora. “Vlasnica” ovih blagodati, doktor Jasna Čoprka Kosić, neposredna, susretljiva, zrači energijom i zna šta hoće. Bivši student generacije, sada specijalista oralne hirurgije ima i dobru ideju kako nekom uljepšati život.

Priča mi, dok snimamo prilog o humanitarnom make overu kojeg poklanja njena ordinacija, da je prošlogodišnjoj kandidatkinji, koju su novi zubi proljepšali do neprepoznatljivosti, nakon tog sve krenulo u životu. “Otvorila su joj se sva vrata. I njoj i njenoj djeci, a ima ih troje”, priča mi Jasna. Srećna je zbog nje, a onako usput mi kaže da u Prijedoru želi da ostane i radi. Odlučna je, neće nigdje vani. Čak o tom i ne razmišlja, mada bi je, sigurna sam u to, s njenom diplomom i znanjem, vani raširenih ruku dočekali. Malo sam u čudu, odavno nisam čula ma ni sličnu priču.

Obično ide ono standardno, malo kukanja da nam nije dobro i kroz to tanano provučena priča da bi najbolje bilo otići. I brojni odlaze, mada se neki i vraćaju. Koliko ih je tačno otišlo ne znam, ali je sasvim izvjesno da Prijedor po odlascima dijeli sudbinu regiona. I to nije ništa novo. Zato me obradovala Jasnina priča, jer šalje poruku da se može i drugačije…

U Prijedoru sam ovih dana u jednom kafiću upoznala mladu djevojku. Radi kao konobarica. Danima bez smjene. Vidim, umorna je. Iskreno priznaje da ne umije da sabere tri računa. Daje ih meni, onda ponovo uzima i nešto računa. Vidim “kraća” je za dvije marke. Popravljam joj račun, pitam kolika joj je plata i unaprijed znam da neću dobiti odgovor. “To je poslovna tajna, neću vam reći”, kaže, moguće u želji da zaštiti posao koji ima. I ona je ovdje, ne odlazi nigdje.

Iskreno, želim joj bolje radno mjesto i Jasnin osmijeh i energiju. Nekako, uvijek sam bila tog mišljenja, da sami sebi krojimo sudbinu. Ne računaju li se te neke sekunde koje nam u jednom trenutku, ma kako se mi trudili, sve okrenu za 180 stepeni. Pa i te neke naše velike odluke, da li ostati ili otići.

U ovim vremenima vjerujem da nijednu nije lako donijeti. I na tu temu neću moralisati, jer nema smisla. Odavno je to stvar ličnog, kao i moje iskreno divljenje prema mladim damama koja svaka na svoj način ovdje kroje vlastite i u Jasninom slučaju i tuđe sudbine, iskreno i nabolje. I nadam se s velikim i lijepim osmijehom!

M.Zgonjanin 

PrethodniU Srpskoj 457 novozaraženih koronom,12 iz Prijedora
SlijedećiODRŽAN POETSKI ČAS NA KOZARI