Petak, 29. Marta 2024.
7.8 C
Prijedor

KAD SE “ZAGRLE” PRVI MAJ I VASKRS

NAJNOVIJE VIJESTI

Po dekretu mog pokojnog djeda, poštenog prvoborca i spomeničara Velikog rata, koji je neslavno završio pod točkovima neopreznog vozača, a ne od starosti kako smo svi u porodici priželjkivali, Bog se u kući nije pominjao. Da ne kažem da je bio nepoželjan.

U to vrijeme “iskrenog” socijalizma i stvaranja rodne grude to smo zvanično i poštovali, a krišom… E, to je već druga priča. Tata je u nekim najboljim godinama isključen iz Partije. Nije pomoglo ni to što je Titu, kao najbolji radnik ljubijskih rudnika, garav i crn od rude, sa šljemom na glavi i sjajem u očima te 1972. godine, kada je ovaj posjetio Prijedor, uručio buket cvijeća.

Sjećam se nekih posrnulih gladiola i zadivljenog pogleda mog oca, pa se dalo zaključiti da mu Tito nije bio smetnja, moguće ni ideja socijalizma, ali zato jesu neki lokalni mangupi zbog kojih je ostao i bez članstva, ali i karijere. Bilo, kako bilo, Vaskrs smo, sad po nalogu tate slavili, ali krišom, da djed slučajno ne sazna, i ne daj Bože, zamjeri. U sjećanju su mi ostala crvena jaja i pereci koji i pored svojskog truda moje majke nisu bili ni blizu onih članica Kola srpskih sestara. Ukratko tvrdi kao kamen i nejestivi, ali koga briga. Jeli smo ih, i opet krišom nosili komšijama.

Zato se Prvi maj slavio javno. Budnica i pleh muzika se nije preskakala, a familija je navijala sat da dočeka ljubijski orkestar. Načičkani po prozorima i malo sneni, pažljivo smo im pratili note. I pljeskom ih ispraćali. I sada prva asocijacija na to javno prvomajsko buđenje i taj moj krišom Vaskrs, koji su mi obilježili djetinjstvo, je dobrota u kojoj ni mala nevina, a porodična laž, nikom nije zasmetala.

Godinama poslije Vaskrs je izašao iz ilegale, a Prvi maj, oprosti mi djede, malo gurnut u zapećak i za lijepa vremena sveden uglavnom na roštiljijade. Praznici se ove godine vežu, idu jedan iza drugog. Grle se kao Sana i Una u Novom Gradu. U računici uvijek nezadovoljnih, to je manje slobodnih dana, u mojoj je to ipak sjećanje na djedovu “partizaniju” i tatino poštovanje Vaskrsa. I uvijek stvar izbora.

Dakle, ukoliko slavite, jedno ili drugo, oba ili nijedno, bar tih prazničnih dana budite dobri ljudi. I nije važno da li ćete to raditi tiho ili na sva zvona, istinski je važno da ne zaboravite one koji nemaju. U duhu je praznika, a ni osjećaj nije loš.

M. Zgonjanin