Pozamašnu svotu novca moramo odvojiti za bilo koju vrstu voćke. Da ne pričam o borovnicama, jagodama, trešnjama, lubenici, dinji.. Da ne pričam o jajima, mesu, piletini čija je cijena otišla u nebo, kao da jedemo kavijar, a ne glođemo pileći batačić. Oni sa malim penzijama i platama mogu čežnjivo gledati u svu bogatu ponudu na štandovima. Gledati. A kupiti? Možda šaku nečega. S druge strane, oni kojima su se nabudžili novčanici od novčanica i raznoraznih valuta i kojima je i to malo, pa bi uvijek još, pa još, kupuju, ne pojedu, pa bacaju. O putovanjima i lјetovanjima da i ne govorimo. Ovi prvi će biti zadovolјni ako na Sani nađu neki kutak i odmore malo dušu od svakodnevnih briga. Oni drugi će malo u Grčku, malo u Egipat, malo u Hrvatsku, Crnu Goru. Pa onda malo evropskih destinacija, ili onih dalјih. Ali, zaboga sramota je otići samo na jedno mjesto. Neeee…Gdje god prije stignu otići će, slikati se na društvenim mrežama, obavezno s alkoholom u ruci (nešto se pitam da li se oni koji se uvijek slikaju s alkoholom u ruci zovu alkoholičari, ili??), vinom ili nekim koktelčićem. Kad se vrate fino preplanuli, svježi i odmorni prezrivo će gledati u one prve, onako iznurene od rada, vrućine i bijede. Tugo moja. Hoćemo li i mi početi, svako u svojoj kući kao onaj svećenik iz Ljubuškog na misi, koji je naišao na ogromno odobrovanje vjernika kada je uputio Bogu molitvu: „Od nezaposlenosti i skupoće oslobodi nas Bože“. Eto! Vidi li nas onaj Glavni od gore? Vidi li kako se u današnje vrijeme nagrađuju lopovluk, bahatost, krađa, šverc, otimanje od svakog? Možda i vidi. Ali dok Božiji bič stigne, pa ga mlatne do tad oni koji muku muče s besparicom i čežnjom za šakom voćkica ili idu doktoru, jer na bijedu ide i bolest, ili su se odavno pomirili s činjenicom da empatije odavno nema. Sit gladnom odavno ne vjeruje. A i zašto bi? Može mu se. Do tad idemo drugi krug molitve, možda i pomogne, ko će ga znati?!
Gordana Kaurin