Kad je porodica zajedno, duša je na svom mjestu, ruska je izreka, a porodica Stojanović bila je oaza mira, duhovnosti i humanosti. Porodica, kao i svaka druga s Kozare, koja je pamtila lijepa i ružna vremena, i sastanke i rastanke. O tome svjedoče brojne fotografije, biste, dokumenta i lične stvari koje se nalaze u spomen-kući Stojanovića.
“Porodica Stojanović bila je ugledna, građanska i sveštenička porodica, u kojoj su tri generacije bili sveštenici – Ilija, Gavro i Simo Stojanović. Stojanovići su ostavili upečatljiv trag kako u istoriji, tako i u kulturi, ne samo Prijedora, nego i šire”, istakla je Nataša Tošanović, kustos-istoričar u Muzeju Kozare i spomen-kući porodice Stojanović.
Kako ističu iz Muzeja, kuću je 1864. godine izgradio Gavro Stojanović, ali je izgorjela u požaru koji je 1882. godine zahvatio skoro cijeli Prijedor. Kuću je obnovio Gavrin sin Simo 1893. godine i bila je mnogo veća i na sprat. U toj kući Simo je sa suprugom Jovankom stekao devetoro djece, pet kćeri – Georgina, Persida, Jelisaveta, Milica i Draginja, i četiri sina – Mladen, Sreten, Dragutin i Velimir.
Sva protina djeca, osim Dragutina, koji je nastradao u 12. godini, bila su fakultetski obrazovana. O počecima srednjeg obrazovanja govori potvrda kojom Mladen i Sreten daju neobično obećanje roditeljima da će dobro učiti i dobro se vladati.”Ako ovako ne bude, nego svoje obećanje pogazimo, onda neka nas roditelji naši izlemaju kako god bolje mogu”, navodi se u potvrdi u kojoj braća obećavaju dobro vladanje prije polaska u tuzlansku gimnaziju.
“Kada se doktor Mladen Stojanović vratio sa Hvara, 1929. godine obnovio je kuću i u njoj otvorio ambulantu i u njoj su stanovali do početka Drugog svjetskog rata. Tokom rata kuća je bila napuštena, jer se porodica Stojanović raselila po Srbiji, a nakon rata u ovu kuću se vraća Velimir Stojanović najmlađi Simin sin i u njoj je stanovao do 1957. godine, i to je zapravo bio odlazak Stojanovića iz Prijedora”, istakao je Milenko Radivojac, hroničar Grada Prijedora.
Odlukom tadašnje vlasti u Prijedoru, kuća je pripala Muzeju Kozare. “Trebalo je nekoliko godina da prođe da se kuća obnovi, pa je 1970. godine na spratu kuće postavljena izložba o doktoru Mladenu. Kada sam počeo raditi u Muzeju Kozare, negdje oko 1975. godine, postavili smo u prizemlju kuće izložbu “Pali borci Prijedora” koja je izazvala veliko interesovanje. Sjećam se jedne slovenačke delegacije koja je istakla da u LJubljani nemaju takvu izložbu i da bi trebali slijediti ono što Prijedor radi. Zahvaljujući naporima tadašnjeg direktora Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture LJube Jandrića, tadašnje vlasti i Muzeja Kozare kuća je srušena i sagrađena je autentična replika kuće Stojanovića 1990. godine. Cijeli Grad je učestvovao u toj akciji”, istakao je Radivojac.
Nesrećni rat je učinio svoje, pa kuća Stojanovića nije mogla u potpunosti da bude završena. U takvom stanju je bila sve do 2007. godine, kada je zvanično otvorila vrata za posjetioce, na Dan Grada.
“Dobili smo rok da prikupimo materijale i da postavimo izložbu. Upregli smo sve snage, imali smo dobar dio arhive Stojanovića, a ostalo smo prikupili zahvaljujući potomcima ove porodice, najviše Mladenu Stojanoviću, sinu Velimira Stojanovića, najmlađeg Mladenovog brata, koji je živio u Minhenu. Potomci Sretena Stojanovića ustupili su nam dio njegovih slika i skulptura. Ova kuća je danas demadans Muzeja Kozare i radnici Muzeja o njoj vode brigu. Svi koji je posjete s nevjericom pričaju kako je u jednom malom mjestu kao što je Prijedor, posvećena velika pažnja jednoj porodici i njenim potomcima”, istakao je Radivojac.
Spomen-kuća porodice Stojanović ima dvije postavke. U prizemlju je dokumentarno-istorijska izložba o doktoru Mladenu Stojanoviću i porodici Stojanović.
Želja doktora Mladena da pomaže ljudima nikad nije prestala, o čemu svjedoči i mjesto gdje se nalazila njegova ordinacija. Osim što je liječio ljude, on im je i davao novac za lijekove i za odlaske na liječenje. “Imamo sačuvanih dokumenata i ličnih porodičnih stvari, među kojima su i instrumenti iz Mladenove ambulante, fotografiju kako je nekada izgledala. Imao je rentgen u to vrijeme, kvarcnu lampu koja je takođe sačuvana u nalazi se u spomen-kući. Izložen je jedan dio Mladenove biblioteke. Mladen je bio veoma obrazovan, govorio je pet stranih jezika”, dodala je Tošanovićeva.
Sprat kuće ispunjen je brojnim radovima Mladenovog brata Sretena Stojanovića, umjetnika svjetskog glasa. Sve biste u kući njegovo su djelo, kao i crteži i fotografije. Izložene su i neke lične Sretenove stvari, kao i dokumenti i gotografije. Mladenov spomenik ispred zgrade Gradske uprave izvajale su Sretenove ruke.
Najčešći posjetioci u spomen-kući porodice Stojanović su učenici osnovnih i srednjih prijedorskih škola. U Muzeju Kozare istakli su zadovoljstvo što je tako i što imaju odličnu saradnju, jer važno je njegovati kulturu sjećanja.
“Dolaze nam učenici i iz okolnih opština. Imamo grupne posjete. Mada bi voljeli da su češće i brojnije. Veoma je važno njegovati kulturu sjećanja kada je riječ o ovoj porodici. Treba čuvati uspomenu na njih. Mladen je bio omiljeni u Krajini kao narodni heroj i narodi ljekar. Sreten je bio umjetnik i akademik čija djela mnogo govore, koji je bio uvijek u sjeni brata. Treba isticati ime Sretena Stojanovića, a u posljednje vrijeme trudimo se da to radimo. Naša Galerija sada nosi naziv “Sreten Stojanović”, rekla je Tošanovićeva.
Spomen-kuća porodice Stojanović za posjetioce je otvorena svakog radnog dana od 8.00 do 15.30 časova.
Mirjana Šodić