Sto godina pa još tome dodamo tri, toliko ih Mara Kragulј iz Rakelića nosi sa sobom. Rođena je 1920.godine, u Kralјevini SHS, preživjela Drugi svjetski rat i mukom natjerana, šezdesetih godina prošlog vijeka otišla u Austriju. U Beču je ostala više od 60 godina, vratila se na ognjište gdje ju je majka prvi put podojila i sudbinski polako zatvara životni krug svoga trajanja i putovanja. S ponosom priča i pokazuje fotografije Austrijanaca i njihovih potomaka kod kojih je živjela i radila, koji joj vedrog lica i razdraganim mahanjem često šalјu velike pozdrave i želјe za dobro zdravlјe. Ne zaborave čestitati rođendan, a ni Marinu krsnu slavu Nikolјdan, koji je redovno obilјežavala i tamo u Beču.
Mara je rođena u porodici Rokvić kao prvo dijete te daleke 1920. godine. Poslije je dobila tri brata i dvije sestre tako da su roditelјi Mlađen i Krstina hranili i odgajali šestoro djece. Mara kaže da je kao djevojka bila vesela i da nije bilo kola u kojem nije zaigrla i zapjevala. Pjesmu, kolo i svako veselјe prekinuo je Drugi svjetsksi rat, koji je Mari i njenoj generaciji ukrao, oteo i pregazio djetinjstvo i mladost. Mara je rat preživjela, ali to veliko zlo odnijelo joj je kćerku Mirjanu, koja se sa tri godina razbolјela i umrla, od, kako to narod kaže, ratnih bolesti, koje su tada odnosile mnoge živote.
Poslije rata Mara se udala za ratnog vojnog invalida Mlađena Kragulјa. Nisu imali djece, a Mara je odlučila da krajem šezdesetih godina prošlog vijeka svoj život i svoju egzistenciju potraži u Beču. Na pitanje zašto je odlučila da bez znanja jezika ide u drugu državu, kroz smijeh odgovara da ju je otjerao muž. I u 103. godini života Mara je zadržala vedrinu duha i smisao za šalu. To najbolјe ilustruju njene riječi na početku našeg razgovora „ čekajte da namjestim frizuru, ne mogu bilo kakva u novine“. Snalažlјivost i taj njen vedri duh omogućili su Mari da se snađe u tom tamo Beču. „Nije bilo lako kad sam otišla. Radila sam razne poslove da bih preživjela. I prala i peglala i kuvala i čistila i spremala sobe, ali nisam odustajala“, prisjeća se Mara kada je prije šest decenija iz temelјa mijenjala svoj život. I u tom tamo Beču uspjela je Mara da svoj život oblikuje tako da bude zadovolјna i ona i Austrijanci za koje je radila. U jednoj zgradi, u prizemlјu, uredili su joj stan koji je bio okružen pravom botaničkom baštom, sa mnoštvom drveća i cvijeća. U tom stanu Mara je živjela i kad je otišla u penziju, jer su joj zahvalni Austrijanci za sve ono što je za njih uradila, rekli i održali riječ da je iz tog stana niko neće iseliti dok god ona želi da živi u njemu. Kada je već bila uveliko prešla devedesetu godinu života, Mara je poželјela da se vrati rodnom pragu, izlјubila se sa komšijama Austrijancima, pustila koju suzu i nakon šest decenija nekog drugog života, u drugoj državi i sa drugim svijetom, ponovo polјubila vrata rodne kuće. Mara ima pejsmejker. Zadnje moguće „servisiranje“ urađeno je prošle godine i ako ne bude drugih okolnosti, njen život ugasiće se kada se ugasi baterija pejsmejkera.
VOLIM MIĆU, NOVAKA I MILU
Mara je živjela u monarhiji, socijalizmu, komunizmu, kapitalizmu… U životu je vidjela i srela brojne lјude, a danas, dok čeka 103. rođendan za koji mjesec, kaže da pored bratanca Miće Rokvića, koji sa suprugom Snježanom brine o njoj, još dva čovjeka voli najviše na svijetu. „Volim Đokovića i volim Dodika. Đoković je najbolјi i volim kad pobjeđuje, a Dodik nas vodi i zna šta treba da radi“, pripovjeda starica Mara. A kada Novak igra, Mara se smjesti ispred televizora i ne mrda dok se meč ne završi. Kada pobijedi, Nole od stogodišnje starice dobije veliki aplauz i blagoslov da tako nastavi. Mara je u životu imala mnogo želјa, ispunjenih i neispunjenih. Ispunila joj se i ta želјa da joj Dodik dođe na stoti rođendan. Ostala joj je, kaže, još samo jedna – da joj veliki Nole dođe na 103. rođendan.
DIKO, NEMOJ SAMO NIKOM GOVORITI
„Mara nije imala svoje djece, ali je uvijek bila tu za svu drugu djecu iz porodice. Znala je kada se žene ili udaju, kada su diplomirali ili polažu vozački, kada su im rođendani, kada upisuju škole. Riječima „diko, nemoj samo nikome govoriti“ finansijski je pomogla mnogoj djeci iz porodice koji su nešto uradili što nisu smjeli reći roditelјima“, uz vidlјivu dozu topline priča o tetka Mari Mićo Rokvić. On kaže da i u 103. godini života Mara potegne koju čašicu rakije. Možda bi i više, ali nema u ponudi, šali se Mićo.
Zoran Sovilj
