Titula najboljeg sportiste grada Prijedora ove godine otišla je u ruke Milice Stupar, članice Tekvodno kluba „Kozara“ iz Prijedora. Ova godina bila je uspješna kada su u pitanju njeni rezultati. Zlato je osvojila na Državnom prvenstvu Republike Srpske, još jedno zlato na Međunarodnom turniru u Beogradu. Izdvajaju se mnoga Druga i Treća mjesta, ali i učešće na Balkanskom prvenstvu ove godine u Bugarskoj gdje je zauzela Peto mjesto. Tu je nastupala u sastavu reprezentacije BiH. Milica ima šesnaest godina, a tekvodno trenira 10 godina.
Koliko ti znači priznanje „Najbolji sportista grada Prijedora“? – Izuzetno mi znači što je moj rad prepoznat u sredini u kojoj sam ponikla. Nakon ovoga neću stati. Trudiću se da nastavim sa dobrim rezultatima. Šta više, ovo mi je podsticaj da nastavim još jače i bolje. Mislim da ovo priznanje nije samo meni, već i mom klubu.
Kada se sjetiš svojih početaka i prvih treninga, da li si ikada mogla da zamisliš ovakav uspjeh? – Kada sam počela trenirati, nisam mogla ni zamisliti da ću jednog dana dobiti ovo priznanje. Na početku mi je cilj bio da savladam forme, te položim za žuti pojas. Svakim danom željela sam više. Danas sam ponosni vlasnik velikog broja medalja i crnog pojasa.
Iako tekvodno možda ne izgleda kao disciplina kojom bi se bavile žene, ti imaš odlične rezultate baš u ovoj borilačkoj disciplini. Zašto baš tekvodno, kada si počela da treniraš? – Tekvondo sam izabrala jer se dosta koriste nožne tehnike, koje meni idu odlično. Takođe, ovaj sport sam izabrala, jer tu jačam i kontrolisem svoj um, duh i energiju. Tekvondo-om sam se počela baviti sa šest godina, kada je tata doveo brata da trenira. Meni se to svidjelo, tako da sam nastavila. Na početku sam dolazila radi zabave, ali svakim novim treningom sve više sam se oduševljavala.
S obzirom na to da uz tekvondo jačamo ne samo svoje tijelo već i svoj um, duh i energiju, možeš li reći da si drugačija, jača osoba ot kada treniraš ovu korejsku borilačku vještinu? – Da, naravno. Sa jedne strane slobodno mogu reći da me ovaj sport ispunjava i čini boljom osobom. Kada imam neki problem koji me muči, a niko oko toga ne može da mi pomogne, trening i trener su ti koji me izvedu na pravi put. Na treningu se “izduvam” i izbacim svu negativnu energiju.
Da bi bio uspješan sportista, potrebno je mnogo truda, rada i odricanja. Šta te motiviše da ideš dalje u teškim trenucima ili kada se osjetiš umornom od svega? – Prije svega, nešto što me najviše motiviše su ljubav i posvećenost prema ovom sportu. Kada se osjetim umornom od svega, trener, porodica, ali i pravi prijatelji su ti koji me motivišu i daju savjete uz pomoć kojih sve to prebrodim. Svaka nova medalja, ali i poraz, vuku me da idem sve dalje i dalje.
Ko je tvoja najveća podrška kada je u pitanju ovaj sport? – Pored porodice, koja je, naravno, uvijek najveća podrška, tu su treneri bez čije pomoci i podrške ovo ne bi bilo moguće. Posebnu zahvalnost dugujem treneru Igoru Đukanoviću. On je imao veliku vjeru u mene. Bodrio me i hrabrio kada mi je bilo teško i kada nisam imala samopouzdanja.
Šta bi poručila onim mladim ljudima koji razmišljaju da počnu trenirati ovaj sport? – Poručujem im da dođu i postanu dio našeg tima, jer, se neće pokajati. Ovakvi ljudi i ovakva porodica koji zrače divnom, pozitivnom energijom, svima su potrebni. U ovom sportu, kao i u većini sportova, nisu važni samo rezultati. Najvažnije je da se treniranjem tekvondoa jačaju i duh i tijelo. Učimo se samokontroli i koncentraciji, a to je danas svima potrebno.
Osim tekvondoa šta još ispunjava tvoje slobodno vrijeme? – Pored treninga, kom posvećujem najviše vremena, tu su škola i kursevi. Kada imam to neko, “slobodno” vrijeme, slušam muziku, ili sam sa društvom. Volim voziti rolere. Zimi skijam, a ljeti su tu plivanje i trčanje. Skoro svaki slobodan trenutak posvećen je nekom sportu.
M. Stegić
foto: Giga