Koliko često razgovaramo s dragim i manje dragim lјudima? Primjećujem lakonski, malo ili nikako. Da li smo se „ispričali“, da li nemamo o čemu razgovarati, da li nam riječi vise u vazduhu, da li smo prestali da se volimo ili je „šutnja“ i „čačkanje“ po telefonu nova dimenzija „komunikacije“? I možda, usudila bi se reći, i ona najjednostavnija.
Ilustracija koliko god hoćeš. Bilo kad i bilo gdje. Prva pri ruci, bilo koji kafić u centru grada. Obično za istim stolom, već viđeno, nekoliko mladih lјudi. Ne razgovaraju, zure u telefon, povremeno se obrate onom do sebe, tek da se zna da je riječ o zajedničkom izlasku. Sat, dva uz telefon, novi kafić, opet ista otužna slika i povratak kući. Telefon se ni tad ne ispušta iz ruke.Tužno i dosadno.
Viđala sam ovih dana i nešto starije, i kako to primijeti jedan moj stari drugar, očito „ispričane“. Šetaju, ne razgovaraju, ne dodiruju se čak ni tamo gdje bi morali, u prolazu, dok se provlače pored bašta kafića ili one koji samo sjede i povremeno u mučnom razgovoru prozbore po koju. Viđam naravno, mada malo rjeđe, i one s druge strane. Jedva dolaze do riječi od vrckavih priča, smijeha, a povremeno i zapjevaju.
Ti su mi naravno draži, mada bi ovi prvi s telefonima u rukama i oni „ispričani“ u svom stilu, skeptično rekli “da nam danas život ponajmanje liči na pjesmu“. Ne slažem se naravno. Iz više razloga. Pripadam brblјivcima, optimistima, lјudima koji se znaju obradovati, nekom, nekoj sitnici, nekoj dobroj priči, nečijoj sreći, rasplakati nad nečijom tugom, ili čak zapjevati, onako sebi za dušu. Ne volim nategnute razgovore u kojim čujem svaku svoju izgovorenu riječ, ne volim kad me neko gleda u oči i laže.
Ne volim ni telefon u večernjem izlasku, ni za kafanskim stolom, jer u to vrijeme „ne radim“. Dok ovo pišem u glavi mi slika našeg starog kućnog i tada u to vrijeme mog odrastanja, jedinog telefona. I familije koja me „strijelјa“ pogledom, kad pretjeram u razgovoru. „Ostavi nešto za izlazak. Aj na kafu, pa pričaj do mile volјe, a telefon ostavi“, govorili su podruglјivo. I na moju sreću bili su u pravu, jer kafa i jeste, naučila sam to tad, u tim „dirlјivim“ porodičnim lekcijama, za malo priče i poneki neškodlјiv trač.
I danas je njegujem u tom maniru, i za druženje, uglavnom, biram lјude slične meni, želјne razgovora, a ne prebiranja po telefonu koji me zbog slanja poruka, novih vijesti ili kuckanja po društvenim mrežama, slušaju s pola uha. Valјda je sve ovo i odgovor na pitanje zbog čega ne razgovaramo.
Ako na trenutak ostavimo telefone, ako počnemo pričati, ako se razgovor pretvori u smijeh koji je po mom vlastitom izboru i vrh bilo koje komunikacije, znaćete i da li sam u pravu.
Provjerite, molim vas!
M. Zgonjanin