Kada žele kupiti svježu i dobru ribu, Prijedorčani znaju kome da se obrate: Peri Bogunoviću. On od 1971. godine radi na istoj adresi: u ribarnici koja je tokom godina promijenila vlasničku strukturu, ali ne i ono po čemu su prepoznatljivi – ljubazno osoblje i kvalitetne riblje proizvode.

U tadašnje preduzeće “Riba-Rijeka”, koje je poslovalo u sastavu riječkog “Brodokomerca”, Pero Bogunović došao je kao mlad radnik, 14. juna 1971. godine. Tada nije ni slutio da će, narednih decenija, prodavati ribu svojim sugrađanima na istom tom mjestu s kojeg će, za dva-tri mjeseca, otići u zasluženu penziju. Bogunović pamti kako je bilo u bivšoj Jugoslaviji, kada je riblji asortiman bio mnogo raznovrsniji:

– Na početku sam imao i morskog “pasa”, kako ga zovu u Dalmaciji. Prodavao sam ražu, ciple, lignje, sve u svježem stanju: od srdele, papaline, zubaca, orade, brancina… imao sam kompletno zastupljen program koji su prodavali i u Zagrebu, Beogradu i  Rijeci. Približili smo našem potrošaču plodove mora, a riba se u to vrijeme i jela više – prisjeća se Bogunović.

Već dvije decenije, on radi u privatizovanom preduzeću koje je preimenovano u “Sirena fiš”, sa sjedištem u Srpcu. Ponuda ribe prilagođena je promijenjenim uslovima poslovanja. Sada je tu šaran, pastrmka, morski plodovi, oslić, panirana riba, lignja, skuša, sardele i girice. Pero Bogunović je tokom dugog radnog vijeka bio svjedok otvaranja i zatvaranja brojnih lokala u blizini njegove ribarnice. Jedan od starosjedilaca je Milutin Zgonjanin, koji decenijama prodaje perad u susjednoj prodavnici. Za Bogunovića ga vezuje dugogodišnje prijateljstvo, a u šali kaže da je Pero uvijek okružen dobrim ribama, a on kokama.

– Družim se s Perom već četrdeset godina. Eto još i ovih 25 da mi je raditi, a onda ćemo da se družimo i u civilu, ovo sve dosad je bilo službeno – uz smijeh priča Zgonjanin.

Pero Bogunović kaže da su se, sa godinama, prehrambene navike građana prilagodile njihovom životnom standardu. Riba se najviše kupuje u vrijeme posta, mada bi, kako kaže, trebalo da se nađe na trpezi bar dvaput sedmično. S obzirom da će krajem godine otići u penziju, vrijeme je da razmišlja o nasljedniku. Razloga za brigu, kako tvrdi, nema.

– Ovo je izuzetno zahtjevan i fizički naporan posao. Teško je sad naći nekog da se bavi time. Mlađi ljudi to izbjegavaju, međutim, sretna okolnost je da ja ne moram brinuti o tome kome ću ostaviti posao. Već deset godina sa mnom radi jedan momak koji je izuzetno dobar, snašao se u poslu i mislim da će me on naslijediti – zaključuje Bogunović.

P. Š.