Na terasi od oko pet kvadrata imam deset puta više biljaka. Ne onih istih u nizu što plijene pažnju prolaznika i konkurišu za nagrade, već potpuno različitih. Svaka za sebe posebna priča. Ali slažu se dobro, po tri vrste u jednoj saksiji, svaka vodi svoju politiku, ali buja. U ljubavi su bosiljak, čuvarkuća i menta, iznad glave im strši peršun, do su ruže, paradajz, jagode, limun trava, iznad prkos koji posebno volim, jer me je đed Milan, spomeničar koji je život izgubio u lovu, u apsurdnoj saobraćajnoj nesreći, često zvao po imenu tog cvijeta.
U ćošku se u jednom crvenom lavoru ugnijezdila borovnica, a najljepša mi je lavanda s nježnim ljubičastim cvjetićima koji će uskoro na sušenje. Pa u ormar. Ponosna sam na taj svoj vrt, mada na terasu od toliko biljaka ni stolić za kafu ne staje. Pije se s nogu, ujutro prije posla i prvog Sunca koje u julu uz sav moj trud sprži tu moju malu botaničku baštu. Lavandu sad viđam na svakom koraku, odomaćila se i u mom gradu, a nekad je bila privilegija isključivo morskih krajeva.
Sjećam se kraja studentskih dana u Beogradu. Otac terenac, kojeg mjesto nije držalo radio je na nekoj građevini u Kaštel Sućurcu. Od sedam Kaštela, za bazu je izabrao onaj “stari”, iznajmio stan i povukao familiju. Ja sam iz Beograda tu, avionom do Splita, stizala na oporavak. Mršava, ispijena, moji su vjerovali od učenja, a ja znala da je od kasnih noćnih izlazaka, popravljala sam krvnu sliku na svježem morskom vazduhu. Nekoliko puta godišnje. Dolazila blijeda, odlazila rumena u licu, od domaće kuhinje po nekoliko kilograma teža. Tu sam upoznala i neke ljude s Hvara i nakon poziva da dođem, jer nezvan se nikud ne ide, otišla da ih posjetim.
Tu sam prvi put vidjela polja lavande, divila im se na ekavskom, jer u Kaštel sam stizala iz Beograda. A niko mi nije tražio ličnu. Sve dok na Hvaru u jednom kafiću, u tom društvu Hvarana, nisam naletjela na konobara sezonca, inače mog prvog komšiju iz Prijedora koji me je srdačno, komšijski izljubio, pitao za mamu, tatu, brata, neke zajedničke prijatelje. Provali me čovjek za nekoliko minuta, ode beogradski asfalt u nepovrat, priča na ekavskom koju sam usavršila tokom studiranja, ali i moje planirano i očito nesuđeno ljetovanje na Hvaru.
Jel mi žao. Iskreno, nikad nije bilo. Viđala sam poslije i neka mnogo ljepša mjesta od Hvara, mada takva polja lavande nisam. Ona moja na terasi me podsjeti na te sitne studentske prevare. Jedna, ali vrijedna, poput hiljada drugih koje nisu moje. Vrijeme je za kafu, još da nekako uglavim stolić. Blizu lavande, da osjetim taj čaroban miris u mom Prijedoru.
M. Zgonjanin