U Oštroj Luci ljekara ni za lijeka. U tamošnjem Domu zdravlja dva ljekara za oko 2.000 stanovnika. I kod nas u Prijedoru guravo. Fali ne samo ljekara, nego i medicinskog osoblja. Lako bi da su normalna vremena, ali korona u petoj brzini ne bira. Pa ni ljekare, sestre, tehničare…
Iz službe, kad je riječ o prijedorskoj bolnici dnevno “ispada” i po nekoliko zdravstvenih radnika. Slično stanje i u Domu zdravlja. Imamo li razumijevanja. Čini mi se da nemamo. Svakom njegova muka najveća. Od ljudi u bijelom očekujemo čuda, osmijeh, strpljenje, razumijevanje, čarobni štapić, a mi pritom (bar većina nas) ne nudimo ništa od svega tog.
Na udaru nervoznih pacijenata nedavno se našla i naša novinarska ekipa. Vrijeđali ih, omalovažavali, sprečavali prolaz. Kao da smo s kamerom u Dom zdravlja hrupili iz zajebancije, na snimanje koncerta ili u neku od prepunih kafana, a ne u želji da uradimo posao. Mi ćutali, ljudi vrijeđali. Navikne se čovjek i na uvrede, pogotovo u takvim situacijama, jer svađa bi samo bila loš začin, na i onako neukusnu čorbu.
Po povratku smo se naslušali komentara djevojke koja je naglas u prolazu dobacivala “da gužvi ne bi bilo da ljekari i sestre rade”. “Ne rade ništa”, komentarisala je u vazduh. Nepotrebno, višak, bezobrazno ili kratko šta reći na glupu opasku, jer odavno sam naučila da ne komentarišem tuđe gluposti ili slušam budale. Čini mi se da smo uz opasku da je omikron brz kao zec zaboravili još i na preporuke, da nam se valja malo distancirati, da ne moramo svi za isti sto, da druženje može i uz masku i da prve simptome valja prijaviti, a ne dijeliti kao bombone.
Šta zaključiti osim da smo neozbiljni i to se nastavlja, a na to sam da se ne ponavljam, jer to nisam radila ni u školi, natuknula i u prošlom stavu. U pamet se, što bi rekli mudri ljudi, jer dok ovo pišem gledam samo jedan od podataka, taj da je u RS u samo 24 časa zabilježeno rekordnih 852 slučaja korone. I ne bi me ta priča ni malo pogodila, da se od korone ne umire i da smo za kratko vrijeme izgubili jedan mali grad…Pretužno.
Nema te vage koja na jednom tasu može izdržati toliku količinu tuge, a na drugom to da smo kad je ovaj virus monstrum u pitanju samo mi mjera i niko više. I to do trenutka dok se ne pojavimo u nekoj od čekaonica zdravstvenih ustanova. Tad je sve do bijelih mantila, sreće i Boga, pa malo razumijevanja i ljubaznosti nije na odmet.
M. Zgonjanin