U selu Božići živi vjerovatno najstarija baka ovog dijela Kozare. Ljekaru ne ide. Kaže, ono što nju boli, ne može se izliječiti, to boli od starosti. Jedino pije tablete zbog visokog pritiska i svako jutro po jednu čašicu rakije.
– Pritisla ova zima, a bogami i godine. Počele me boljeti kosti, ruke, ramena. Samoća mi dosadila. Zaboravio me i Bog, a vjerujte tako volim kad mi neko dođe, da se sita ispričam. Ponekad prođe i pet dana da mi niko ne svrati – jada nam se stogodišnja starica Pava Turudija iz sela Božići.
Rođena je prije stotinu godina u susjednom selu Malo Palančište. Rano je ostala bez majke, pa je brigu o njoj preuzela strina zahvaljujući kojoj je ostala u životu.
– Rođena sam uz onaj Prvi svjetski rat, 1917. godine. Kako mi je strina pričala, majka me je rodila u šumi dok je hranila stoku. Htjela me je baciti pošto sam žensko, a imala je već jednu kćerku. Strina nije dala. Umotala me je u vertun i odnijela kući – prisjeća se Pava dolaska na svijet. Otac joj je, kaže, u to vrijeme bio negdje na ratištu, a u kući je vladala glad i bijeda. Negdje u predvečerje drugog svjetskog rata, Pava se udala u susjedno selo Božići za Peru Turudiju sa kojim je dobila kćerku Ilinku. Muž joj je otišao u partizane iz kojih se nije vratio živ.
– U partizanima su mi poginuli muž, đever i svekar. U kući ostasmo svekrva, jetrva, njen sin, moja kćerka i ja. Na nama ženama sav teret. Trebalo je obrađivati zemlju, gajiti stoku, jer se živjelo od poljoprivrede i nešto penzije koju je dobijala svekrva. Često gledam u svoje ruke i kežem: ,,Mili Bože, šta su tereta prenijele, dobro je da ikako njima mičem!,, Ali, eto, sve se izdrži i čitav vijek proživi – priča nam Pava.
Prije petnaest godina umrla joj je kćerka, a prije sedam godina i jetrva. Od tada živi sama u riglovanoj kućici na samom vrhu sela Božići. Preživljava od penzije koju je dobila kao supruga poginulog borca. U pomoć joj često pritekne rođak i komšija, pedesetogodišnji Veroslav.
– Eh, da mi nije Vere, ne znam šta bi. Kupi mi stvari za kuću, pripremi drva, donese vode sa obližnjeg izvora, jer mi nikada nismo imali bunar. Pomogne mi i hrabri me. Sve ostalo ja još mogu. Skuvam sebi ručak, operem veš kad mogu i tako sjedim u kući, čekam neće li ko navratiti. Društvo mi pravi samo mačak, koji zna ponekad biti i bezobrezan, ali neka ga. Opet kad ima živ stvor pored mene, nekako mi lakše – veli Pava koja preko radio-prijemnika prati zbivanja u zemlji i svijetu. Televizor joj se, veli, pokvario, a i ne žali zbog toga. Sve joj je to, priča nam, isto. I radio je, kaže, ko televizor, samo što nema slike. Zdravlje je solidno služi. Doduše, vid joj je oslabio pa sa prvim sumrakom ništa ne vidi, a i sluh popušta. Međutim, pamćenje joj je, i nakon vijeka života, još uvijek dobro. Sjeća se mnogo toga iz svog života. Pamti ova starica čak i neke detalje, sve ljude u selu. Još uvijek se kreće bez štapa. Kad zatreba, sama cijepa drva. Do prije dvije godine sijala je baštu.
– Preklani sam sijala baštu, a lani nisam. Bojala sam se da je neću moći okopati cijelu i da će zarasti. Na proljeće, ako se budem dobro osjećala, posijaću koju gredicu luka, salate, paradajza i paprike. Lijepo je imati svoje povrće – priča nam starica koja odavno nije bila kod ljekara. Kaže, ono što nju boli, ne može se izliječiti. To boli od starosti. Jedino pije tablete zbog visokog pritiska i svako jutro po jednu čašicu rakije.
– Prije par godina, krenem ja sa komšinicom Radojkom kod doktora. Svratim ujutro kod nje, a ona pristavila kafu. Veli meni: ,,Ajmo mi, Pavo, popiti po jednu rakiju,,. Ja joj kažem da ne bi smjela, jer idem doktoru, a ona opet: ,,Nema veze, neće se to osjetiti,,. Popijem ja tu jednu čašu uz kafu, dođem kod doktorice, a ona će meni: ,,Jel, bako, bil ti meni nešto iskreno odgovorila?,, Ja velim: ,,Bi ako budem znala,,, a ona će: ,,Ma znaš ti to dobro. Jesil ti jutros jednu ćuknula?,, Ja se branim kako me je komšinica natjerala da popijem uz kafu, a ona će meni: ,,Nema veze, bako. Nek si ti nju popila. Ona je bolja od svakog ovog lijeka koji ja tebi propišem. Mi, ljekari, bi preporučili svakome da popije ujutro po jednu čašicu, ali ne smijemo. Ljudi bi tad pili po pet-šest, a to već nije dobro. Jedna je lijek, a više njih je otrov!,, I eto tako ja svako jutro, kad imam, popijem po čašicu – priča Pava.
P. Špadić
