Četvrtak, 25. Aprila 2024.
4.8 C
Prijedor

Student glume Vasilije Pačariz primlјen čak na dvije akademije, odabrao Novi Sad NE ŽELIM BITI POZNAT, VEĆ PRIZNAT GLUMAC”

NAJNOVIJE VIJESTI

Vasilije Pačariz, mladi glumac iz Prijedora, svoj talenat već drugu godinu uspješno razvija na Akademiji dramskih umjetnosti u Novom Sadu. Vasilije je u srednjoj školi zavolio glumu i pozorište. Ta lјubav je, sudeći prema strasti s kojom o glumi i pozorištu priča, svakim danom sve veća. Pačariz je za „Kozarski“ ispričao zanimlјive detalјe iz života studenta glume, o svojim želјama i planovima.

Upisati studije glume, nikada nije bilo lako. Prijedorčaninu Vasiliju Pačarizu, to je pošlo za rukom ne na jednom, već čak na dva fakulteta, u Novom Sadu i Banja Luci. Sjeća se da je na prijemnom u Novom Sadu bilo 180 kandidata, a fakultet prima samo 10 studenata.

„Taj prijemni ispit ostaće urezan u mom sjećanju za sva vremena. Bio sam opušten. Nisam uopšte imao namjeru da upišem glumu u Novom Sadu. Mislio sam da je to za mene nemoguća misija, ali iz znatiželјe sam se prijavio. Interesovalo me kako izgleda prijemni ispit. Moj cilј je bio da upišem Akademiju u Banja Luci. Na kraju, primlјen sam na oba fakulteta i tako dobio šansu da biram. Izabrao sam Novi Sad“, kaže Vasilije koji je budućim akademcima savjetovao da budu opušteni na prijemnom i probaju sve što im padne na pamet. Poručuje da se prepuste osjećaju da ih vodi, jer osjećaj nikad ne griješi. Prve glumačke korake napravio je još kao gimnazijalac, u popularnoj domaćoj komediji “Dobro jutro, komšija” i na pozorišnim daskama u Prijedoru. 

“Tamo gdje prestaje racio, počinje gluma. Život studenta glume je neuredan, nesređen, jer mi, za razliku od studenata sa drugih fakulteta, vrijeme na faksu provodimo od jutra do mraka. Nekada je to čak i par sati iza ponoći. Znamo na fakultetu ostati po cijeli dan, a desi se i da jedan prosječan student glume ne pojede kašiku supe po mjesec dana. Studiranje glume, makar u Novom Sadu, znači da imate jako malo ili nikako vremena za privatni život van fakulteta“, kaže Vasilije.

Biti student glume, za Vasilija je bila poželјna, ali i veoma zahtjevna  uloga.

„Čovjek mora da bude, prije svega, fizički spreman za sve zadatke koji mu se daju, a zatim i psihički da bude očišćen od svih privatnih problema. Pojednostavlјeno, morate da stojite čvrsto na nogama ako želite da se bavite glumom. Iznad svega, ovo je jedno jako oslobađajuće zanimanje. Dozvolјava da čovjek zaviri u neke dijelove svoje ličnosti, za koje nije ni znao da postoje. Gluma daje priliku da čovjek upozna sebe”, ispričao nam je Vasilije.

Saradnja sa kolegama na klasi je, kako kaže, sjajna. Klasa je njegova druga porodica, u svakom smislu te riječi. Zajedno su po čitav dan i neminovno je da, kao i u svakoj normalnoj porodici, u nekom trenutku dođe da svađe i nesuglasica. Poslije se sve to, kada se strasti smire, brzo ispegla. Vasilije kaže i kako su “klasići” i psiholozi i lјekari, kuvari i kućni majstori, sve po potrebi. Međusobno se pomažu, nekada čak i previše. Srećan je, jer radi prvenstveno sa dobrim lјudima, pa tek onda odličnim glumcima, za koje će se tek čuti.

Ističe da mu smetaju pogrešna tumačenja zanimanja za koje se školuje.

„Većina misli da je pozorište scena i zabava. Jeste i to, ali je prije svega mjesto za stalnu borbu za istinu i mjesto gdje glumci konstantno upiru  prstom u gorući problem. Onog trenutka kada sam  to osjetio, za mene je sve dobilo drugi smisao. Gluma je izuzetno oslobađajuća“, priča Vasilije.

Trenutno ne učestvuje na glumačkim projektima izvan Akademije dramskih umjetnosti. Odbio je nekoliko zanimlјivih projekata, jer se to kosi sa politikom fakulteta, koji ne dozvolјava studentima glume da rade do treće godine studija. Sa studentima glume u klasi profesorice Jasne Đuričić, Vasilije trenutno igra u predstavi “Čehovlјeve priče”.

“Riječ je o predstavi koja se dotiče tema i pitanja porodičnih odnosa, lјubavi, morala, empatije i lјudstva. Teme su i danas aktuelne, jer govore o situacijama u kojima se savremen čovjek, uprkos godinama koje su prošle, od nastanka Čehovlјevih djela i danas nalazi”, kaže Vasilije.

Ovaj talentovani Prijedorčanin razmišlјa o budućnosti i planovima, ali ne na način kako se to od njega očekuje. Biti poznat, viđen i slavan nije njegov primarni cilј.

„Sebe često zamišlјam kao porodičnog čovjeka, muža i oca, pa tek onda sve ostalo. Što se posla tiče, pozorište je za dušu, a film za plaćanje računa. Nije mi nikada bila ambicija da budem jako poznat. Želim samo da budem priznat glumac i da lјudi kad izađu iz pozorišta ili pogledaju film, kažu da je ono što sam uradio dobro. Nije mi bitan kvantitet nego kvalitet uloga koje ću odigrati. Nažalost, sada je malo drugačije shvatanje toga. Što te više ima na televiziji, to si bolјi glumac. Rijetko ko gleda u suštinu danas“, ističe Vasilije.

Često od glumaca čujemo kako oni nisu odabrali glumu, nego je gluma odabrala njih. Vasilijeva priča je ipak malo drugačija. Prije fakulteta radio je mnoge poslove, u fabrici namještaja, na primjer. I tacnu je nosio neko vrijeme.

„Da su se kockice možda drugačije posložile i da nisam bio toliko uporan onda kada je najviše trebalo, vjerovatno ne bi postojala nikakva sila koja bi mene i glumu spojila do kraja života. Biće ipak da sam ja nju izabrao, a ne ona mene”, kaže on.

Sa puno lјubavi priča o svojim roditelјima, jer uspjeh koji gradi na fakultetu, zapravo oni nose na svojim leđima.

„Moji roditelјi me oduševlјavaju iz dana u dan. Toliko snage, borbe, istrajnosti, zalaganja i odricanja, da bi se dijete školovalo van svoje zemlјe. Ako jednog dana budem uspješan, oni će definitivno biti najzaslužniji za to“, kaže Vasilije.

Iako veliki zalјublјenik u poeziju, danas sve manje vremena ima za pisanje. Poezija mu je još kao srednjoškolcu služila kao izduvni ventil. Sve ono što mu se dešavalo ili ga je tištilo, morao je zapisati. Danas je poezija u drugom planu .Trenutno ju je zamijenila muzika. U poslјednje vrijeme najviše mu prija bluz, a nije mu strano ni kuhanje. Volio bi, dodaje Vasilije, da se više pažnje danas posvećuje kulturi i da mladi lјudi imaju izgrađenu kulturu odlaska u pozorište.

“Mislim da je to zadatak obrazovnih ustanova. One treba da se pozabave time. Kultura odlaska u pozorište, nažalost, postoji samo kod malog broja lјudi”, kaže Vasilije.

Otkriva za kraj razgovora da mu je najdraži glumac Nebojša Glogovac, da mu je želјa glumiti Šekspirovog Hamleta i da između pozorišne predstave i filma, ipak bira ovo prvo.

KULTUROLOŠKI ŠOK ZA DOĐOŠA

Novi Sad je grad širokih shvatanja ili makar mnogo širih od naših. To je bio kulturološki šok za jednog dođoša. Novi Sad me je prihvatio onako kako sam i ja njega, sa obje ruke. Jedino me nervira ta usporenost Novosađana. Nikada ništa nije na vrijeme i svi stalno kasne. Prijedor ko Prijedor, uvijek je u srcu i glavi. Prijedor je moja kuća, tu sam rođen, tu su mi korijeni.

T. M.