Puči nam grad ovih dana poput šipka, prepun je ljudi, mladosti, starijih dama i uglađene gospode. Šetucka se glavnom cestom, puni su kafići, konobari znojni i umorni, gazde zadovoljno trljaju ruke, „konačno posla u izobilju“. Ima i muzike, sasvim dovoljno za nesanicu i sjećanje. I kulturice, u „prijedorskom ljetu „ u kojem za svakog poredana po neka priča. Ne vidim samo ja, u gradu je i puno lijepih cura i zgodnih momaka, zbog te ljepote bi nam pozavidjele i neke evropske metropole. Majčinski brinem da ne nazebu, fale mi tu neka malo duža suknja, pokrivena leđa zbog bubrega, pa se onda nostalgično vratim na tu svoju mladost, nasmijem i samoj sebi uz grdnju da ne zanovijetam previše, kažem „ma sve je isto osim broja godina i cipela“. Kod mene je to sa 20 i nešto bio broj 41. Strašnooo. U to neko moje vrijeme prosto je bilo nemoguće kupiti željene cipele u toj veličini. Osim na muškom odjelu. Sjećam se mučnih ulazaka u trgovinu. „Dobar dan, trebala bi ove cipele.“ Koji broj, pita me onaj ili ona za pultom i pri tom mi drsko odmjerava stopala. Ko da zna da je ukleti 41. Pognem glavu, promrmljam sebi u bradu traženi broj. I sad osjetim kako me zapljuskuje taj talas šutnje i laganog prezira. I odgovor„ Nema tog broja. Nismo ga ni imali“. Tog sam se baš u to vrijeme naslušala. Poslije u nekim mojim dobrim srednjim godinama, kad je 41 prestao biti moj najstrašniji broj, ceste sam gazila u štiklama. Inatno, malo nezgrapno, nespretno, sitno s povijenim koljenima. Ono kao kad silazaš s brda i kočiš. No, nisam se dala. Bila sam uporna, a štikle iz godinu u godinu po cent veće. Sve dok me mati, koja je štiklu nosila ko da je rođena u njoj i gradom gazila poput gazele držeći pod ruku mog oca kojem je spremanje za izlazak bilo gore od najcrnje noćne more, nije konačno upitala „što se jadna patiš, kad ne znaš da hodaš na visokim petama“. Od tad sam godinama u patikama. O hodu ne bi, neki to znaju, urođeno im je, ili su naučili, neki ne i nikad ni neće. Neki se možda neće složiti, ali hodom uvijek manje pričaš nego očima. A nije mi ni posebno važno, jer to sam na kraju ja.
pripremila M.Zgonjanin