U utorak je u prijedorskoj bolnici preminuo petnaestogodišnji dječak iz okoline Kozarca. Povrede koje je zadobio u saobraćajnoj nezgodi, nakon što ga je 50-tak minuta iza ponoći, dok se kretao uz magistralni put u društvu brata i drugara, pokosio “Audi” za čijim je volanom bio deset godina stariji Nikola Đurđević iz susjednog sela, bile su kobne.
Dok se dječak tih nekih pola sata, nakon nesreće, borio za život, drugi akter ove tragedije, Nikola Đurđević, je nakratko stao, a potom dodao gas i pobjegao. U Laktašima je pronađen “Audi” kojim je udario dječaka. Na fotografijama se vidi da je “Audi”, bez zadnjih registarskih oznaka s vidnim tragovima saobraćajke „upakovo“ u ceradu i uredno omotao selotejp-trakom. Očito je imao vremena?! Kažu da je Đurđević rekao da je pobjegao zato što se panično uplašio. Gore navedeni fakti i to što je izjavio tokom krim-obrade u domenu je zvanične istrage, koja bi trebala staviti tačku na ovaj slučaj.
Nisam sudija i tim se neću baviti, ali kao čovjeka, sad više ne ni novinara, me boli to njegovo bjekstvo. Ne razumijem ga i ne znam šta mu se u tim trenucima, dok je panično bježao, motalo po glavi, ali volјela bi da je odmah stao. I ostao tu pored teško povrijeđenog djeteta i pomogao mu. To lјudi rade? I to je pitanje i za Đurđevića koji se kao posmatrač samo pola sata nakon tragedije drugim automobilom mirno vratio na mjesto nesreće gdje se tokom policijskog uviđaja raspitivao šta se dogodilo?! S tim će morati živjeti, bez obzira na visinu zatvorske kazne koja ga sigurno čeka. I toplo se nadam da mu neće biti lako.
Teški dani su pred porodicom dječaka koji je život izgubio samo četiri dana nakon što je završio osmi razred osnovne škole, igrao fudbal u lokalnom klubu, imao snove… Slike užasa neće zaboraviti ni njegov brat, koji je u tom mraku očajno vapio za pomoć. Ni njegov drugar, svjedok nesreće. Gubitak je ogroman i nenadoknadiv. Tu nema zamjena. I to svi znamo, pa i oni koji koji bjesomučno dodaju so na živu ranu, neprimjerenim komentarima, izlivima bijesa, oni koji su sad sudije i kadije, znalci, oni koji sve znaju do i u detalјa i bolјe od policije, tužioca i čovjeka koji je policiji pomogao da se slučaj rasvijetli. I neće stati ma koliko ih molili da to ne rade.
Moralisaće i o tom šta je dječak radio na cesti, 50-tak minuta iza ponoći, a neće se pri tom prisjetiti bar jednog skrivenog trena svoje mladosti… Ne treba nam to, ponajmanje ne u ovoj teškoj žalosti. Nezgode poput ove tragedije, nažalost, nisu rijetke. Svima nam se mogu dogoditi, ali suština je da moramo stati i suočiti se. Sami sa sobom i onim što smo napravili. Sebi bi možda bar malo olakšali, a drugim dali bar minimalnu šansu.
U suprotnom će se cijeli život pitati da li bi se, da su stali, možda sve drugačije završilo. Na to, na njihovu nesreću, jer teret savjesti je i najteža kazna, nikad neće dobiti odgovor!
M. Zgonjanin