Kraj juna,a neki poput zaposlenih u „Austronetu“ već primaju 13. platu. Nije baksuzna, jer će već s početka jeseni, koliko sam upoznata s njihovom praksom, radnicima podijeliti i novčane nagrade, nešto što bi trebala biti i ona 14. plata. Uz to i regres, pa đavolu malo bilo. Kaže mi koleginica s posla da to i nije neka vijest, jer oni to rade od samog početka. Slažem se samo u jednom, da tu „ trinaesticu“ dijele svake godine, ali da u vrijeme kriza i krizica to nastavlјaju, e to je već priča za sebe. Mogli su se pravdati tim da nije sve glatko, da je teško osvajati nova tržišta, da roba ne ide onako kako je išla prije nesretne korone, rata, da lјudi kojim nude svoje proizvode štede, važu svaki euro, pa da u skladu s tim ponude i uvijek tako logično opravdanje „ da para nema“, pa tim slijedom ni tako čuvene plate. Nisu, i u tom je poenta ove dobre vijesti. I objašnjenja zašto zaposleni žele da ostanu u toj firmi, zašto u opciji nemaju nikakve odlaske, mada ni od njih ne treba praviti dramu, kao i da im je tu gdje jesu i dobro. Koliko srećnika u BiH dijeli njihovu sudbinu? Prilično lako pitanje, jer o tom moja branša ne ćuti, ali koliko znam možda svega nekoliko. Bukvalno miligram. Onih kojim plate kasne po mjesec, kao što je moj slučaj, onih koji ih štrajkovima prizivaju ili Boga mole da se ukažu na računu, e ti se mjere na tone. U čemu je onda poenta, pitaćete. Iskreno ne znam, mogu da Vam u nekoliko rečenica prepričam šta sam vidjela i čula tamo. Novi asortiman u dvorištu firme, sve uredno, ma bez najsitnijeg papirića, čisto, svježe ofarbano, čisti podovi na kojim se kroje ti novi proizvodi, mašine koje ne zuje i radnici udublјeni u posao. To je prva slika. Druga, nije bilo ni vike, ni galame, ni rasprava, ni čudnih pitanja što ovaj može ovako, a onaj onako, ni vrijeđanja i što je najbolјe niko ih nije vukao za rukav da nešto urade … Ljudi su radili,nisu na posao došli kao na neformalno druženje i ko zna koliko kafica. Znam da zvuči idilično, ali jebi ga tako je, prihvatao to ko ili ne. I ne vjerujem da je to predstava za javnost jer 90 odsto njih nas nije ni primijetilo. Radili su. Da li je to recept koji bi mnogi trebali preuzeti? Vjerujem da jeste , ali uvijek se ispriječi taj nesretni veznik i niska pitanja, znate već kojih.Pa kraja nema, ali ni dobrog početka. Zato je trinaestica san, ali bogami i vijest.
M. Zgonjanin