Obradujem se kad vidim tog mog druga kako grabi i gura bicikl pored sebe. U širokom kaputu,čiji krajevi za vjetrovita vremena postaju krila, taj moj poznanik izdaleka podsjeća na veliku dobroćudnu pticu. Izvadim marku, dvije, pet u zavisnosti od plate i tutnem mu u ruku, onu cijelu. Obično neće. “Ne treba mi gospođo”, kaže uljudno. “ Ovo vam je za kafu, nije milostinja”, odgovaram, pa on uz dugo nećkanje prihvata. Posljednji put mi ničim izazvan kaže “ Nema veće sreće nego imati lijep život i lijepu smrt”. Sliježem ramenima, slažem se, malo začuđena tim otkud mu to. Ajd lijepa smrt, al lijep život ? Njegov ? Nemam odgovora, a ni prava da budem kantar u tuđoj sreći ili nesreći. Zato ćutim. Nikad tog mog druga nisam čula da psuje. Po meni je imao razloga, ali nije. Za razliku od njega, ja sam fan psovke. Ne bilo kakve, one nakaradne u kojoj psuješ Boga ili hljeb, već one naše odomaćene “ folklorašice”, sočne poput dozrele jabuke. Imam favorite, od kojih mi je najdraža ona “e jebi ga “, jer u njoj je sve sažeto i smisao i nesmisao ovog našeg postojanja i nemoć i ponos. Iza „e, jebi ga“ nema tačke, ni zareza, ni kraja, ni početka. Kažeš „e, jebi ga „i sve si reko. Imam ja još tih “ tepanja”, mojim prijateljima i onim koji to nisu. Volim odvaliti “ e jesi budaletina”, “ baš si govno”,“ glup si ko ona stvar“ …, pa „ludačo“, „glupačice“… Ovo posljednje je iz ogromne ljubavi rezervisano samo za moju majku kojoj se i kosa smije kad to čuje, Neki se i ne smiju, ali se ne ljute ili bar nisu dosad. Bilo je i prijekornih pogleda, mjesta na kojim se trebalo govoriti Vi, a ja psovala i šeretski ogovarala. U familiji mi niko nije psovao, ko da smo potekli iz kraljevske, a ne najsiromašnije partizanske familije. Pa ni ona moja škrta baba, koja se jedva udala sve sa najlon čarapama, nije psovala. Sad je doba da se upristojim. U ovim godinama s poznatim navikama biće teško. A nema efekta ako je u sebi. A ako je naglas mogao bi neko i da čuje. E onda ide ono “ e, jebi ga”.
Mira Zgonjanin
