Svakodnevno čitamo i slušamo o nasilјu. U porodici, u školi, na ulici, u kafani…Ali ima i drugog i drugačijeg nasilјa. Onog nad samim sobom. Koristeći moderne tehnologije i virtuelni svijet, jašući na mobilnim telefonima od jutra do sutra, mnogi mladi lјudi sami su sebe osudili na uništavanje i fizičkog i mentalnog zdravlјa. Kičmu su nepravilnim držanjem iskrivili na sve strane, noge usporili i omlitavili nedovolјnom fizičkom aktivnošću, mozak posuli prašinom nerealnog i nestvarnog svijeta i života.
Često imamo utisak da se vrijeme trka sa nama, a u stvari je obrnuto. Mi se trkamo sa vremenom, ili barem to pokušavamo, One starije vrijeme lako pretiče, jer im je korak usporen a glava umorna. Za veliku brigu je što vrijeme pretiče i mnoge mlade lјude, čiji bi koraci trebalo da su hitri i vihorasti, a glava i tijelo natoplјeni snagom i jurišom. Za mnog mlade lјude vihor i juriš ostali su zaroblјeni između njihovih želјa, snova i planova, za koje nemaju dovolјno volјe, snage i hrabrosti i mobilnih telefona preko kojih u svakom trenutku mogu da budu bilo gdje na planeti, a u stvari nigdje stigli nisu.
Svakodnevno provodeći sate i sate s mobilnim telefonom u krevetu, na ulici, u parku, kafiću, prodavnici, mnogi mladi lјudi sami sebi postaće prošlost prije nego što budu u bilo kakvoj prilici za svoju budućnost. I kada jednog dana shvate da je stvarni život, sa mnogobrojnim lјepotama i darovima, prošao pored njih i tih nesretnih mobilnih telefona, ništa više neće moći promijeniti. Saplitaće se o tragove svog života i praznim očima gledati u ono čega nema, a moglo je i trebalo biti.
Novinar Zoran Sovilј