Kao društvo, malo radimo na popularizaciji ćirilice. Mladi lјudi više koriste latinicu, jer je brža u pisanju. Mislim da to nije osnovni razlog. Neka doza srama sigurno postoji, bar u našem alter egu, jer cjelokupno okruženje uglavnom komunicira na latinici poput društvenih mreža, novina, časopisa, televizije, natpisa na radnjama i sl. I šta da radi mlad čovjek nego da se prilagođava sredini. Škole su jedini svijetli primjer, ali izlaskom u realni svijet, to prestaje. Sa popularizacijom ćiriličnog pisma mora se početi još od vrtića, a udruženja poput ‹Prosvjete› moraju imati republički značaj u kreiranju jezičke i pismene politike“, rekao je za „Kozarski“ Branislav Kecman, predsjednik SPKD “Prosvjeta”.
• Srpski narod mora mnogo više da vodi računa o svojim korijenima, a jezik je jedan od tih korijena, vjerovatno i najvažniji. Da li smo dovolјno osviješteni po tom pitanju?
– Mislim da nismo uopšte svjesni kakvo blago posjedujemo kad je naš jezik i pismo u pitanju. Valјda zbog toga što je jezik naš i što nam je dat u naslјeđe da ga baštinimo i čuvamo, valјda se zato i loše ophodimo prema njemu. Od najranijih koraka, vrtića i slično, nekako se trudimo da naše ćirilično pismo potisnemo na račun nečijeg drugog pisma. Malo ko shvata da samo narod koji ima svoje pismo i jezik, može da ima i svoju državu. Slična situacija je i u našem neposrednom društvenom okruženju, koje se trudi iz petnih žila da smanji uticaj srpskog jezika i ćirilice. Novine na latinici, razni natpisi, bezvezni natpisi na radnjama, majicama ili duksevima, koji apsolutno ništa ne znače, osim da naš jezik minimiziraju.
• Srpski jezik ne ugrožava niko osim nas, i niko ga neće sačuvati osim nas. Smatrate li da bi trebala biti veća angažovanost akademske zajednice po tom pitanju?
– Danas se srpski jezik i pismo više brani u narodu generalno po dubini, dok se akademski vrh, dakle vertikala, više deklarativno odnosi po tom pitanju, počesto donoseći odluke koje kasne u vremenu, ili čak donosi neke odluke koje mogu biti pogubne po naš jezik. Riječ je o primjeni rodne jezičke ravnopravnosti kad su zanimanja u pitanju. Ta odluka je, čini mi se, isklјučivo politička. Volio bih da ne zaživi. Biće smiješno i nerazumno koristiti ova pravila u svakodnevnom životu. Po tom pitanju akademska zajednica sporo ili skoro nikako ne reaguje. To su upravo zapadni standardi koji sistemski urušavaju naš jezik, pa i našu tradiciju i običaje.
• Više puta ste upozoravali na potrebu očuvanja i njegovanja srpskog jezika, navodeći primjer grada Prijedora u kojem je mali broj ćiriličnih natpisa, ne računajući javne ustanove. Da li to znači da lagano gubimo maternji jezik?
– Uvijek na to upozoravam. U Prijedoru je premalo natpisa na ćirilici, od trgovačkih radnji, kafana, raznih poslovnih objekata i slično. U našoj glavnoj ulici svega je pet radnji sa ćiriličnim natpisom, ali je zato bezbroj natpisa na engleskom jeziku. Mladi lјudi, kada to vide, smatraju to novom vrijednošću i prihvataju takav pogled na jezik i pismo. Sve je više različitih engleskih riječi u neposrednom govoru, a koje ništa ne znače poput ok, kul, super i slično.Mladi lјudi se počesto i ne znaju drugačije izražavati i ono najosnovnije o njihovoj duši i emocijama ostaje neizrečeno na način kako bi trebalo.
• Kako u eri digitalizacije, interneta i društvenih mreža zaštititi srpski jezik i ćirilično pismo?
– Lako, donijeti Zakon o upotrebi jezika na društvenim mrežama na isti način kako su to regulisale neke druge zemlјe: Kina, Rusija ili Francuska. U tim zemlјama, engleski jezik nema prvenstvo u odnosu na maternji. Jedino Srbi, a i neki drugi sigurno, dozvolјavaju upotrebu jezika na društvenim mrežama po „pravilima babe Smilјane“, kako je to onomad bilo u Vukovo vrijeme. Kad nešto ne znaš na društvenim mrežama ili ti nije jasno, napiši ipak nešto, ako ne znaš, onda izmisli neku riječ. Eto, to je naša društvena mreža i stvarnost. Otuda veliko skrnavlјenje jezika i stvaranje nakaradnih riječi, najčešće sa engleskom osnovom, a koje ništa ne znače. Internet je sigurno budućnost. On je tu, ali mi nismo jezički uopšte spremni za njega. Akademski vrh, SANU, ne oglašava se po ovom pitanju , a to ostavlјa širok raspon tumačenju zašto je to tako.
• Dvojezičnost nije prednost, već nevolјa srpskog naroda. Da li vi dijelite mišlјenje po ovom pitanju sa velikim lingivstom Miloradom Telebakom?
– Ne bih posebno komentarisao ovu izjavu, ali podsjetiću da je profesor Telebak imao jednu divnu emisiju o značenju srpiskih riječi, koje su pomalo zaboravlјene kod nas i to je imalo velikog odjeka među narodom. Zašto i naše lokalne novine nemaju nešto slično, neku rubriku da objasne stare riječi, zanate ili običaje? To isto treba da radi i lokalna televizija i što je još bitnije, saznali bi presjek stanja našeg jezika. Ovako, sve je sfera nagađanja koliko pratimo i znamo o našem jeziku.
• Profesor ste u srednjoj školi. Imate li primjedbe na nastavni plan kada je u pitanju srpski jezik i šta bi, po vašem mišlјenju, trebalo mijenjati?
– Nekada mi se čini da je sve propalo kada je nastavni plan i program za srpski jezik u pitanju, i da su naše šanse za kulturni i kulturološki povratak među priznate narode skoro ravne nuli. Onda se nešto izmijeni, zamijene se neke dotrajale i utilitarističke ličnosti iz Čitanki, ponešto se osvježi i to je to. Korjenite i sveobuhvatne promjene nastavnog plana nema već decenijama. Profesori uglavnom lutaju po već ustalјenim šemama rada poznatih pisaca, rijetko ko se odvažava da na ličnoj osnovi odskoči od prosjeka. Ministarstvo počesto nema predstavu šta i kako, svaki novi ministar ima svoje viđenje situacije, a sistemski se ništa ne dešava.
• Šta vam kažu vaši učenici, koliko oni danas čitaju knjige i koji žanrovi su predmet njihovog interesovanja?
– Učenici ko učenici, svakako da pokušavaju da se dovijavaju na razne načine kad je riječ o čitanju lektira, recimo. Veći dio ipak pročita, a postoje i oni koji skidaju prepričane lektire sa interneta, ali je to nama profesorima odmah vidlјivo i prepoznatlјivo. Treći i četvrti razredi, kojima uglavnom i predajem, skloni su kvalitetnijem čitanju lektira i njihovom tumačenju. Počesto budem iznenađen zrelošću i razmišlјanjem učenika. Bude i ovih suprotnih slučajeva, zašto ne reći. Srednjoškolce uglavnom zanimaju savremeni romani kao i savremene drame sa temom iz svakidašnjeg načina života .
• Istraživanjem iz 2018. godine utvrđeno je da je svaki 15-ogodišnjak u BiH funkcionalno nepismen. Iz vašeg iskustva, kakva je opšta ocjena pismenosti učenika?
– Prosječna , uglavnom. Opšta verbalna komunikacija sa učenicima je na zavidnom nivou, mnogi su vrlo rječiti i znaju braniti svoj stav, opravdano ili neopravdano. To pripisujem opštem društvenom napretku, prisustvu i dostupnosti raličitim informacijama i sl. Sa druge strane, pismenost je na slabom nivou, način pismenog izražavanja relativno je siromašan i u suprotnosti je sa verbalnim stavom. Poznavanje jezičkih pravila, pravopisa i gramatike je na relativno skromnom nivou.
• Ogranak Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” osnovan je u Prijedoru prije 11 godina. Koliko ste zadovolјni realizacijom dosadašnjih aktivnosti?
– Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ u Prijedoru postoji već više od deset godina i u našem gradu važi za renomirano i odgovorno udruženje, s cilјem očuvanja našeg jezika i ćiriličnog pisma. To je naš primarni cilј, a sekundarni je očuvanje tradicije pismenosti. Kulturološki aspekt jezika je takođe za nas veoma značajan. Trenutno ne postoji slično udruženje u našem gradu, koje se na ovakav način bori i brani naš jezik i pismo. U poslјednjih desetak i više godina organizovali smo više od 50 raznih aktivnosti u cilјu propagiranja naših aktivnosti, književne večeri lokalnih i regionalnih pisaca koji baštine srpski jezik, posjete kulturnim ustanovama , poetske časove i mnoge druge događaje.
• Urednik ste časopisa za obrazovanje, kulturu i umjetnost “Katedra”. Kako ste došli na ideju da pokrenete ovaj književni časopis?
– Jedan od važnijih projekata našeg udruženja je formiranje i pokretanje časopisa za kulturu „Katedra“. Do sada je objavlјeno deset brojeva ovog lista. Formirali smo reprezentativnu redakciju. Osnovna namjera nam je bila da, putem časopisa, širokoj srpskoj zajednici predstavimo znamenite srpske ličnosti iz oblasti kulture, obrazovanja i prosvjete. Započeli smo različite književne teme, od Mladena Olјače, Petra Kočića, Branka Ćopića, sociologa Miloša Đurića, Ive Andrića i dr. Ne zaboravlјamo ni naše lokalne pisce, Stojana Šašića,Mladena Vučkovca, Đuru Trkulјu, Milenka Vučković, Duška Prlinu, Milicu Savić, Bobana Marina i mnoge druge čiji radovi su već bili objavlјivani u “Katedri“ ili će uskoro biti. Ukratko, „Katedra“ je časopis koji je veoma dobro prihvaćen i kod nas i šire, jer je savremen, moderan, ima tematske jedinice, a i sveobuhvatan je. Štampa se na ćirilici i ima oko 300 strana.
• Otkrijte nam planove za naredni period kada je u pitanju “Prosvjeta” i časopis “Katedra”?
– „Katedra“ treba uskoro da izađe i u planu je da bude posvećena piscu Zdravku Kecmanu iz Banjaluke, koji je nažalost preminuo, a svakako je zadužio književnu javnost Republike Srpske kao pisac, prevodilac i organizator raznih kulturnih i književnih manifestacija. Nastojaćemo da uskoro predstavimo i slovenačke pisce i njihova djela.
Tanja Mandić