Prije četrdesetak godina ubio se veliki književnik Branko Ćopić. Prije dvadesetak dana ubio se prijedorski srednjoškolac, sedamnaestogodišnji Luka Lule Rajilić. Kažu da je Branko skočio sa savskog mosta u Beogradu kada više nije mogao da gromoglasnom mišlјu i bistrim humorom korača životom prepunim i otvorenih i skrivenih zamki. Kažu da je Lule svoj život ugasio zbog nesretne lјubavi. Takva je poruka i u njegovom oproštajnom pismu.
Prije sudbonosnog skoka, Branko je bio u predvečerju svog života, nagnut i smrknut nad svim onim što je proživio i što je pretočio u značajno književno djelo. Prije sudbonosnog vezivanja konopca oko vrata, Luka je bio u praskozorju života, radoznalo i hrabro nagnut nad svojim životnim planovima. Imao je još mnogo vremena pred sobom, i vremena i života. Ali to nepotrošeno vrijeme i neproživlјeni život momku su spremili zasjedu. Nije više ni važno da li je on svoj život konopcem udavio zbog nesrećne lјubavi ili druge i drugačije zasjede koju nije mogao ili nije znao, ili odnekud nije smio zaobići. Ugasio se još jedan mladi život, još jedna zvijezda koja je tek počela da sija i svoju putanju galaktikom da traži. U takvim prilikama, uvijek su važna pitanja koja ostaju kada dođemo sebi nakon tragedije.
Kada se prolomila vijest da se Ćopić ubio skokom na beton sa savskog mosta, sve one koji su ga poznavali i koji ga poznavali nisu, koji su ga u detalјe čitali i koji od njega ništa pročitali nisu, koji su ga volјeli i koji su prema njemu bili potpuno ravnodušni, sve njih su obuzimala ista pitanja – ko je bio Branko Ćopić, zašto je to uradio, da li je to moglo da se izbjegne. Ista pitanja postavlјaju se i nakon tragične smrti mladog Prijedorčanina, Krajišnika i Ćopićevog zemlјaka. Ako bi mogli da kažemo, a mogli bi, da je Branko namjernom smrću završavao svoje književno djelo, znamo li odgovor na prosto pitanje – šta je nesretnog mladića toliko gonilo da je još jedino u smrt mogao da se skloni?!
A prije smrti bio je život. Onaj fini, porodični, u toplom roditelјskom domu, uz stariju sestru Anđelu i brižne roditelјe Sandru i Žarka. Život ispunjen porodičnim druženjima, dugim razgovorima, čestim smijehom, ponekad zadirkivanjima, ali uvijek ozbilјnim planovima za vrijeme koje dolazi. I roditelјi i komšije i profesori Elektrotehničke škole koju je pohađao, kažu da je Luka za svoje godine imao zrela razmišlјanja i jasnu viziju šta želi i kako to može ostvariti u životu. Žarko kaže da mu je njegov Lule bio velika pomoć i podrška u životu i da su mnogo toga zajedno planirali i radili. Posebno je bio ponosan na sina koji mu je onako mlad i zaletan, pomagao oko radnih mašina i, kako kaže, činio ga srećnim i ispunjenim dok ga gleda pored sebe.
„Tad mi je srce bilo puno i veliko i ništa mi nije bilo teško i sve mi je bilo na mjestu i kako treba“, priča Žarko i dodaje da đavo dođe po svoje kada se čovjek najmanje nada.
Ćopić je veliki pisac i svojim ubistvom svoje veliko književno djelo digao je u visine tragedije i popeo se na stepenicu više svekolikog pamćenja o njemu i njegovom djelu. I kako god to hrapavo zvučalo, na svom životnom putu i rukopisu, skokom sa mosta Branko nije pao dole nego poletio u još veće književne visine. A šta ćemo sa mladićem koji je svoje životne visine tek trebalo da dohvati? Da li smo mu mogli pomoći da ima tu šansu? Da li je neko, da li je iko mogao pomoći? Lukini roditelјi Sandra i Žarko, potrgani i savijeni bolom, žele da pošalјu poruku svim roditelјima, i sadašnjim i budućim, da više pažnje obrate na upoznavanje svoje djece, njihovog karaktera, emocija, znakova koje šalјu kada su u nekim opasnostima, spolјnim ili unutrašnjim. Lukini roditelјi žele da podijele mišlјenje da bi vjerovatno u nekim situacijama koje su nerješive za tinejdžere, njihovi roditelјi zajednički mogli da pomognu.
Preranim odlaskom mladog Luke, teškim i iskrivlјenim rukopisom, život je ispisao još jedan roman, bezimenu priču nesretnog mladića, kojom je velika životna zasjeda ugasila i prošlost i budućnost, zakopala i bosonoge i one mnogo zrelije snove, polomila mladalački zalet i sve planove, velike i male. U kosmičkom rasporedu interplanetarnog putovanja ostaju pitanja koja su važnija od toga da li je u pitanju bila nesrećna lјubav ili neka druga teška životna zasjeda, ili njih više udruženih protiv mladosti u razvoju. Ne znamo, a valјalo bi da znamo, da bar neko zna, oni njegovi, oni najdraži, zašto nije mogao da sabere svoje zvijezde izbjeglice, da mu svijetle i kada je u nemogućoj tami, da mu tužne i izubijane staze nebeskim čarolijama ukrase, da vidike otvore gdje granica nema, Ne znamo, a valјalo bi da znamo, da bar neko zna, zašto je smrt izabrao kao svoj jedini zavičaj i jedino rješenje, jedino spasenje, jedino putovanje. Ne znamo, a valјalo bi da znamo, da bar neko zna, zašto je odlučio da svoj mladi i zaletni život, pun planova i dobrog raspoloženja, pretvori u dramu izgnanstva, legne tamo gdje mu mjesto nije i one koji ga vole najviše na svijetu pretvori u časne dobitnike lјudske patnje.
Lukini roditelјi, Sanda i Žarko, smatraju da u teškim situacijama roditelјi uvijek mogu učiniti više za svoju djecu. Zato i žele da pošalјu poruku da probleme tinejdžera, pogotovo lјubavne, ne treba olako shvatati i preskakati i da se ništa ne smije prepuštati slučaju. Slažu se u ocjeni da nije lako sve razumjeti i naći nepogrešiv put rješavanja ovakvih problema, ali ostaju u uvjerenju da se uvijek može više uraditi i pomoći. Sandra i Žarko poručuju da će im biti drago ako ovakva njihova poruka roditelјima pomogne u spasavanju bar jednog mladog života.
Zoran Sovilј