Slaviti slavu van svog doma, znači udalјiti se od njene suštine i običaja. Slava je tradicija porodice i zaštitnik prezimena. Ona nije stvar trenda, već suština duhovnosti pravoslavnog naroda, navodi etnolog amater Milorad Latinović
U mnogim srpskim krajevima, pa i u potkozarskom i podgrmečkom, kaže se da pola Srba slavi Nikolјdan, dok druga polovina ide na slavu. Sveti Nikola jedan je od najcjenjenijih svetaca u hrišćanskom svijetu, čiji ugled prevazilazi granice nacionalnih i vjerskih identiteta. Brojni narodi slave Svetog Nikolu, koga smatraju zaštitnikom različitih profesija, u zavisnosti od podneblјa. Praznuje se 19. decembra.
“Nikolјdan, kao slava, rasprostranjen je na ovim prostorima i poznat je kao svetac ‘pri vodi’. Kod nas nema mora ni velikih rijeka, ali Svetog Nikolu praznujemo kao zaštitnika putnika i vodeničara. Zanimlјivo je da Sveti Nikola pada u vrijeme Božićnog posta, zbog čega bi slava trebala biti posna. Po mom mišlјenju, posna slava simbol je skromnosti, kulture i poštovanja samog sveca u njegovom izvornom obliku. Post ne treba skrnaviti, međutim moramo uzeti u obzir da lјudi u davna vremena nisu imali dovolјno, a imali su u nekoj mjeri mrsne hrane, pa su na taj način prelazili na mrsnu slavu. Danas, kada su materijalni uslovi znatno bolјi nego nekada, ne postoji opravdanje za skrnavlјenje posta”, pojasnio je etnolog amater Milorad Latinović.
Po tradiciji potkozarskog kraja, posnu trpezu čine gnječeni grah, pita kupusarica, pita krompiruša, kao i kvasni kolačić.
“Važno je da se na slavskom stolu nađu svijeća, česnica, vino i hrane onoliko koliko domaćin može priuštiti. Posna slava uvijek je bila simbol skromnosti, ali i duhovnog bogatstva. Danas se često zaboravlјa da nije važna raskoš trpeze, već poštovanje tradicije i sveca. Naša tradicija nalaže da česnicu mijesi domaćica, dok svijeća koju pravi domaćin treba da stoji u žitu, jer žito je simbol blagostanja i napretka kuće. Kupovina česnice u pekari, ili još gore, slavlјenje slave u restoranima, udalјava nas od same njene suštine”, dodao je Latinović.
Slava, kao snažan simbol identiteta i vjerskog naslјeđa, predstavlјa jedinstven običaj u pravoslavnom svijetu. Prenosi se s kolјena na kolјeno i služi kao prilika za okuplјanje porodice. Nekada se slava svetkovala tri dana – uoči slave, na dan slave i pojutarice.
“Trodnevno praznovanje imalo je praktičnu svrhu. Porodice su često bile brojčano velike, a mnogi članovi udalјeni kilometrima. Kako bi svi stigli, slavilo se više dana. Na slavu se ne zove – dolazi uža porodica, kumovi i bliski prijatelјi. Ovi uzajamni odnosi održavali su se generacijama, a dolazak nenajavlјenih gostiju smatrao se ozbilјnim kršenjem običaja”, naglasio je Latinović.
U teškim vremenima, zbog neimaštine, porodice su ponekad mijenjale slavu, ali domaćinstva koja slave Svetog Nikolu rijetko su imala takve probleme.
“Nikolјdan dolazi u zimsko vrijeme, kada su plodovi već sakuplјeni i domaćin je lakše mogao pripremiti slavu. To je bio znatno povolјniji period u odnosu na prolјetne slave, kada su lјudi često bili suočeni s oskudicom, poznatom kao ‘golo prolјeće’,” istakao je Latinović.
Na dan Svetog Nikole posebna pažnja posvećuje se djeci, koja se daruju skromnim poklonima poput oraha, lјešnjaka i jabuka. Prema Latinoviću, ni danas to ne bi trebalo biti drugačije, jer umjerenost i skromnost treba prenijeti mladim lјudima kako bi razumjeli suštinu poštovanja tradicije.
“Nikolјdan je skromna slava i upravo ta skromnost čini njenu suštinu. Potrebno je da mladi shvate značaj umjerenosti i tradicije. Vjera nije ono što se nalazi na stolu, već ono što nosimo u sebi i prenosimo na svoju djecu. Odrasli su odgovorni za to koliko će kulturnog naslјeđa prenijeti mlađim generacijama. Smatram da se trebamo vratiti izvorima – jer izvor je uvijek najčistiji. Čin slave nije otići u restoran ili kupiti česnicu. Tako slavu ko slavi, isto je kao da jede bombone kroz izlog”, zaklјučio je Latinović.
Renata Š. Novaković