Prijedorčanka Tanja Obradović decenijama živi u inostranstvu, ali rado posjećuje rodni kraj za koji je vežu lijepe uspomene. Mnoge od njih odnose se na bezbrižne srednjoškolske dane, druženja i putovanja. Posebno se izdvaja sjećanje na proslavu Dana mladosti u Beogradu, davne 1984. godine, na kojoj su učestvovali najbolјi prijedorski srednjoškolci. Među njima je bila i Tanja. Ona je našoj redakciji poslala autorski tekst sa želјom da sa čitaocima “Kozarskog vjesnika” i našeg portala podijeli ove uspomene, a mi ga objavlјujemo u cijelosti.
E, kad se sjetim tih vremena. Bili smo mladi, pametni, poletni, puni snage i energije. Žurili smo da odrastemo, otkrijemo svijet, učinimo ga bolјim i lјepšim! Nekako s prolјeća kad priroda oživi, ožive i naša sjećanja na mladost i Dan mladosti, rođendan druga Tita i put štafete sa najlјepšim želјama za njegov rođendan!
Te 1984. godine Prijedor je imao veliku čast da bude izabran da učestvuje na proslavi Dana mladosti u Beogradu. Iz našeg grada iz svih srednjih škola bilo je odabrano 300 najbolјih đaka. Niko nije bio srećniji i ponosniji na tu odluku. Velika čast, ali i odgovornost i rad od skoro tri mjeseca, stajali su ispred nas. Spremali smo se za slet. Riječ SLET nikad ni prije ni poslije nije imala takvo značenje kao slet za Titov rođendan. Program je bio mladalački, sa pop i rok muzikom kao načinom života. Koreografi Damir Zlatar Frej i Petar Slaj. Žurili smo motivisano svaki dan na treninge u našoj dvorani “Mladost” i nismo se baš previše žalili što smo bili oslobođeni nekih časova, pogotovo matematike. Raspoloženje je bilo fenomenalno! Oduševlјenje od prvog dana do povratka iz Beograda. Kasnije smo trenirali na stadionu i već početkom prolјeća bili dobrano pocrnili od sunca. Nije nam smetala ni kiša ni varlјivo prolјetno vrijeme.
U Beograd smo stigli sedam dana ranije. Tu smo nastavili treninge prije i poslije podne na pomoćnom stadionu. Nije bilo zezanja! Radilo se svojski po kiši i suncu. Trening ujutro, nazad na ručak, pa popodne opet na travu. Bili smo Jugoslavija u malom. Osjećaj je bio veličanstven, da smo tu na mjestu gdje se nešto veliko i važno dešava. Bili smo smješteni u kasarnama JNA. Imali smo poseban tretman i odličnu hranu. Sa radija nam je pjevala Jasna Zlokić: „I ništa ne bi bilo među nama, vjeruj mi, da nije bio maj“. Možda se zbog toga desila i poneka lјubav. Na treninge smo išli autobusima pod pratnjom vojne policije. Al’ smo bili važni! Sve je bilo kao u nekom snu, ali na javi. Bili smo Jugoslavija, sve nacije i vjere na jednom zadatku i srcem i dušom. “Divlјe jagode” su pjevale o “Čarobnjacima” i mi smo bili ti čarobnjaci. Volјeli smo i istok i zapad, planine, more i ravnice naše predivne Jugice.
Uoči samog Dana mladosti izvodili smo program u punoj opremi. Sve se snimalo kao da je sam 25. maj, za slučaj da na taj dan pada kiša. Prijedor je bio u bijelo-crvenim kostimima. Veličine patika nam i nisu baš odgovorale, ili si dobio desnu i lijevu u različitim veličinama, ali sve to nije bilo važno. Srećom nije padala kiša na Dan mladosti, a u Prijedoru su svi sjedili ispred televizora, nadajući se da će vidjeti nekog svog ili bar nekog poznatog.
U programu „Pramaletje što si mi zelene“ učestvovali su učenici, studenti, radnici i pripadnici JNA, Stefan Milenković, Dubravka Zubović, “Film”, “Divlјe jagode” i nas 300 Prijedorčana! I Želјko Bebek je pjevao „Ne treba rat da nam se desi, da pokažemo da smo rodolјubi, ne treba rat da nam se desi, da bi umjeli biti heroji, zar ne, drugovi moji?“ E, moj Želјko, džaba si pjevao, ispade puno šta drugačije. Nisu te mnogi slušali.
Vratili smo se 26. maja vozom Jugoslovenske želјeznice u Prijedor. Pregorjeli od sunca, umorni, prepuni utisaka, novih prijatelјstava i lјubavi, ali prezadovolјni i ponosni što smo mogli učestvovati u tako velikom spektaklu koji se dešava jednom u životu! To nam niko više nije mogao oduzeti.
Neki su se vratili u školske klupe, a za nas maturante školska godina je praktično bila završena. Sjećanja su ostala i žive. I poneka fotografija sa presretnim mladim lјudima, koji su sada svi redom 40 godina stariji. Sretnemo se u prolazu, i na ponekoj proslavi mature. Sjetimo se tih dana i jednog drugog sistema, jedne države koju smo volјeli i poštovali, a koje odavno nema. I sa kojom su umrli, ubijeni, nestali mnogi naši rođaci i prijatelјi. I kad pričamo o tim dalekim vremenima, zaiskre nam oči i padne ponekad iskrena i nostalgična suza. Bila su to baš neka druga vremena…
Tanja Obradović, maturant Gimnazije 1984.