BAGEROM STVARA UMJETNIČKA DJELA

Ideja i kreativnosti u umjetničkom radu Miroslava Stakića, vizuelnog umjetnika iz Prijedora, nikada ne manjka. Tako je, prije par godina, kao sredstvo likovnog izražavanja iskoristio kist na bagerskoj kašici, putem kojeg su nastali nesvakidašnji portreti. Tako je spojio nespojivo. I danas ovaj umjetnik rukuje bagerom, ali u prijedorskom „ArselorMitalu“, a umjetnička djela, za svoju dušu, stvara i dalje u svom domu. Kaže, od nečega mora da se živi, jer od umjetnosti danas ne može da se hrani porodica. Ipak, nada se, da će se nešto pokrenuti i preokrenuti. Ovo je njegova priča.

Autoportret slikan bagerom

Otkud umjetnost u bageru ili bager u umjetnosti?

– Radno ili bilo koje drugo okruženje koje inicira kreativne impulse može poslužiti procesu učenja ili izražavanja. Uvođenje jedne robusne mašine u svijet umjetnosti proističe kao rezultat rada, odnosno borbe za egzistenciju, a samim tim i kao misaoni odnosno kreativni narativ. Možda bi se moglo reći da simbolizuje odnos radnika i društva, te težnju radnika da svoje djelovanje podigne na viši nivo. Savremeni tokovi umjetnosti prate tehnološki razvoj i paralelno se uzdižu, tako da moje djelovanje kroz performans, te spoj bagera i umjetnosti ne bi trebao izgledati čudno. Bager upakovan kroz životnu priču, performativnu akciju i video zapis samo je sredstvo ličnog izražavanja.

Umjetnost je u našoj zemlji na marginama. Upravo zbog toga, kao student Akademije umjetnosti u Banjoj Luci, morao si da izučiš zanat. Činjenica je da ne možeš živjeti od svoje profesije. Tim bagerom danas prehranjuješ svoju porodicu?

– Dok sam studirao imao sam isti problem kako i svi studenti, kako pronaći novac da se podmire svi neophodni troškovi studiranja. Morao sam da se odlučim za izučavanje novih vještina. Preispitivani lični afiniteti bili su u dubokom unutrašnjem sukobu. Moj odabir je ipak bio rukovanje građevinskim mašinama, jer je u tom trenutku tržište rada potraživalo takav kadar, a pored toga imao sam najboljeg i najstrožijeg učitelja – oca. Od tog zanata zarađivao sam za studije, a danas radim u prijedorskom „ArselorMitalu“, i malo ko od mojih kolega zna da sam, zapravo, slikar za bagerskim upravljačem.

 

Ipak, ljubav prema umjetnosti nije nestala. Pronalaziš je svuda oko sebe, u svom domu, radnom ambijentu? I dalje stvaraš umjetnička djela?

– Udahnete li umjetnost, sigurno nikada više nećete prestati razmišljati na takav način. Ljubav kao pokretač života podstiče vas da razmišljate i djelujete u svakom segmetu kao umjetnik. Dok hodate, razgovarate, učite, radite poslove koji su naizgled daleko od umjetnosti ubacite li prstohvat ljubavi biće vam mnogo bolje, kao i ljudima oko vas. Stvarati djelo nije samo fizički, materijalni proces već, prvenstveno misaoni. Tako dok radite druge poslove ili se relaksirate, neuroni u mozgu prenose kreativne impulse, arhiviraju ih dok ne dođe do realizacije. Tako da proces izražavanja postaje fiziološka potreba.

Gdje si sve izlagao svoje radove? Kao mladog umjetnika vuče li te Evropa?

– Predstavio sam se publici u nekoliko evropskih gradova, sa video radovima, najčešće putem interneta. Najznačajnije predstavljanje i dobra polazna tačka bila je izložba „The Big Machine Art“ u Muzeju Savremene umjetnosti RS 2011. godine. Internet je jako moćan medijum putem kojeg možete učiti, istraživati i ostvarivati kontakte, što vam pruža beskrajne mogućnosti da djelujete planetarno. Evropa kulturološki, istorijski i civilizacijski svakako da me privlači. Nadogradnja bi svakako bila samostalno izlaganje u nekim evropskim centrima.

Prateći javni diskurs, mogli bismo reći da smo postali zemlja kiča i mitova. Međutim, postoje mladi ljudi koji se ne drže ovih okova. Zašto su oni tako nečujni?

– Mediji su jednim dijelom krivi zato što smo postali mitomansko društvo sklono negativnostima koje dolaze sa zapada. Drugi krivci su kreatori obrazovnih procesa, jer prateći trendove sveli su obrazovanje na informaciju. Obrazovanim se smatra svako ko je završio neki fakultet. Ne slažem se sa takvom konstatacijom. Korjen riječi obrazovan potiče od obraza, a danas je sve manje ljudi sa obrazom. Tu bih nadovezao i kućni odgoj. Roditelji trče zarad novaca da bi preživjeli dok se djeca sama vaspitavaju pored TV-a i na ulici. Kao krajnji produkt imamo populaciju bez vaspitanja, obrazovanja, pohlepnu, materijalno orjentisanu, bahatu, licemjernu sa završenim faklutetima i ne tako često na funkcijama. Postoje pojedinci koji se bore protiv takvih okova. Nečujni su, ali ipak svojim gestovima pokazuju da su prisutni. Na primjer ljudi koji samoinicijativno očiste ulicu ispred svoje kuće, anonimni donator koji pomaže ugroženim porodicama, ljudi koji nas kroz nauku i umjetnost predstavljaju u najboljem svjetlu. Zašto su oni nečujni, zato što su u manjini. Demokratija glasi ovako “dvije budale su u prednosti u odnosu na jednog pametnog” i samo u ovom kontekstu se primjenjuje na nas.

Međutim, nisu samo mladi “alternativci” nečujni. Nečujni, odnosno, pasivni su i svi ostali, profesori, intelektualci, radnici… Može li nam, ako šutimo i trpimo nepravdu, biti bolje?

– Shvatate li da nemate slobodu govora. Imate na papiru, ali u praksi je nemate. Skrenete li pažnju na nepravilnosti u društvu lako se može desiti da vam neko pokuca na vrata. Zato stvarna intelektualna elita ćuti. Svjesni su da demokratija ne postoji i da demokratija ima visoku cijenu. Jedini način da se izborimo sa nedaćama je da podignemo nivo svijesti i kvalitet obrazovanja. Odnosno mlade ljude naučimo i podstaknemo da sami istražuju. Pošto je internet dostupan svakome, učenje je lakše i sve manje je tajni na političkim scenama.

Živimo u vremenu “društva spektakla”, senzacionalizma,  “velikog brata” i drugih rijaliti emisija. Koja nam je alternativa? Kako preživjeti u takvom konstruisanom ludilu?

– Smatram da bi država trebala stati tome u kraj. Svakako imaju načine za cenzurisanje, zašto onda ne bi mogli i to na neki način da cenzurišu. Gledanje takvih sadržaja udaljava nas od nas samih, uči nas da su bitniji komšijski problem od naših, da znamo šta komšija kuva u loncu. Gubimo lični identitet i postajemo neko drugi. Način da se preživi takvo ludilo je udaljavanje od takvih sadržaja, fokusiranje na rad i učenje korisnih životnih nauka.

Vjeruješ li da će biti bolje kada je položaj umjetnika u našoj zemlji u pitanju?

Trebaće mnogo vremena da se stvari pokrenu i preokrenu. Postavite samo pitanje da li poznajete nekog uglednog, časnog, poštenog čovjeka ili porodicu? Trebaće vam mnogo vremena da razmislite osim ako vaši kriterijumi nisu materijalistički. Mislim da vam to dovoljno govori do kojih kulturoloških granica smo se srozali.

M.Stegić

foto: Giga

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *