Dejan Karlica je profesor u prijedorskoj Gimnaziji „Sveti Sava“. Odlučio je da se bavi istorijom, da je istražuje, analizira i da u njoj učestvuje svojom mjerom, znanjem i saznanjem. U toj istoriji, sa njim su i generacije njegovih učenika sa kojima je na časovima, a i mimo njih, zborio o činjenicama, zloupotrebama i trendovima promovisanja vrijednosti koje istoriji lome postolјa na kojima stoji. Zborili smo malo i za „Kozarski vjesnik“ o tome šta je, gdje je, s kim je, protiv koga je i kakva nam je istorija juče, danas, a možda i sutra. Profesor Karlica poručuje da sve odgovore lako možemo pronaći u našoj prošlosti.
Odlučili ste da istorija bude Vaš životni poziv i put. Da li je danas istorija na istom mjestu gdje je bila kada ste bili srednjoškolac i student, s obzirom da je na djelu revizija i skrnavlјenje istorijskih događaja?
– Naravno da nije na istom mjestu. Što je i dobro i loše. Obrazložiću u oba aspekta. Osnovno pitanje je ko, kako i sa kojim motivom vrši reviziju. Revizija je nužna stvar. Istorija, kao i sve druge nauke, nije i ne smije biti dogma. U nauci je potrebno stalno preispitivanje datih i dosegnutih istina. Inače bi čovječanstvo nepomično stajalo zaroblјeno u samodovolјnosti bez napretka. Tako i u istorijskoj nauci, koja ima svojih specifičnih problema. Od mnogih, najčešće je spominjan princip da istoriju piše pobjednik, što je u velikoj mjeri prisutno. Zato nam je neophodna naučna istorijska revizija, u smislu obrade izvora koji su bili zabranjeni, falsifikovani, skrajnuti i šta sve ne. Evo jedan konkretan i čitaocima razumlјiv primjer. Zamislite da je naše razumijevanje i poznavanje bliže prošlosti ostalo skučeno u okvirima tzv. komunističke istoriografije! U kakvim i kolikim lažima i obmanama bismo još uvijek živjeli? A evo, uz sve što danas vidimo oko sebe, može se reći da i dalјe plaćamo danak pomenutim zabludama. Naravno, svako ih vrijeme i ideologija imaju i nose sa sobom. E sad, potpuno je druga stvar, i mislim da se Vaše pitanje odnosilo prije svega na taj fenomen, zloupotrebe istorije od mnogih, politike najviše. Tu dolazi do tendeciozne revizije koja za cilј ima zadovolјenje uskih dnevnopolitičkih potreba, što na drugoj strani dovodi do takvog tumbanja prošlosti gdje se prelazi svaka granica i ukusa i morala, što je opet nerijetko politici i svojstveno. I mi smo neprestano svjedoci, i u okruženju i svijetu uopšte, takvih nakaradnosti. Ovih dana je najvidlјiviji, mogu slobodno reći odvratan, primjer političke revizije Drugog svjetskog rata, njegovog karaktera i suštine.
Šta nas je naučila istorija kao učitelјica života i sa kojom ocjenom smo je do sada savladali?
– Pitao sam svog profesora i mentora Nikolu B. Popovića, pri samom kraju svog studiranja, da li je istorija zaista, kako izreka kaže, učitelјica života. Dvadeset i više godina nakon postavlјenog pitanja, uz životno iskustvo stečeno u međuvremenu, proširena znanja i sva istorijska dešavanja u tom periodu, njegov odgovor mi zvoni još jače nego tad. Rekao je: „Jeste istorija učitelјica, za one koji hoće da uče!“ Po svemu što znamo i vidimo kao našu stvarnost, uz napominjanje samo lјudskih žrtava, bez naglašavanja drugih gubitaka kojih je neprebrojno mnogo, nažalost, može se donijeti samo zaklјučak da smo mi loši đaci. Vječiti ponavlјači.
Istorija je danas na velikim iskušenjima i okružena velikim revizionističkim pokušajima i djelovanjima. Gdje je danas srpski rod u tom istorijskom procjepu i bogalјenju istorije?
– Najmanje su dva moguća puta, kao i uvijek, uostalom, u životu. U istorijskom smislu personalizovano Karađorđev i Milošev (Obrenović). Jedan sa sobom nosi vrline ponosa i junaštva kojih se ne bi smjeli odreći, ali drugi nosi neophodnu mudrost i dalekovidost, koja nam tako često nedostaje, a bez koje se i ponos i junaštvo, inače pozitivne osobine, pretvore u naivnost koja obično bude preskupo plaćena. Ovaj Milošev princip je kod nas, od istorijske nauke do opšteg poimanja, po mom skromnom mišlјenju, potcijenjen. Pronaći harmoniju između ova dva principa, a ovakvi kakvi jesmo skloni krajnostima, prevazići tako stalne podjele, mjera je koja nam stalno izmiče. Ako bi je pak pronašli, vjerujem, kretali bi se lakše kroz izazove koje nosi vrijeme sadašnje i buduće. Na kraju, ne mogu da se ne sjetim riječi blaženopočivšeg patrijarha Pavla: „Biće nam bolјe kad mi budemo bolјi.“
Da li su neka naša sjećanja propala kroz pukotine istorije?
– O da. Nažalost, više je takvih primjera. Pomenuću jedan koji svojim učenicima naslovim kao najtužniju srpsku priču. To je sjećanje, ili bolјe rečeno gotovo nepostojeće sjećanje, na postojanje i značaj, u pojedinačnim primjerima i ukupno, Srba u Dalmaciji. Uopšte na prostoru današnje Hrvatske, sa napomenom da se Hrvatska kakvu danas poznajemo teritorijalno faktički prvi put javlјa tek 1939. godine, u približnom obliku, kao banovina Hrvatska, administrativna jedinica u okviru Kralјevine Jugoslavije. Ali, ipak, posebno Srba u Dalmaciji, kako rekoh. Nevjerovatno je kako se u samo stotinjak godina, našim greškama, nemarom i nedoraslošću istoriji, a sa druge strane sistemskim djelovanjem Katoličke crkve i različitih oblika hrvatske države, broj Srba na tom prostoru sveo na broj statističke greške, i u dalјem je stalnom padu. A mi nemamo pojma koliki je broj znamenitih Srba u istoriji tog prostora, kako pravoslavnih, tako i katolika, i kolika je prisutnost i važnost srpskog elementa u prošlosti tog prostora. Danas, pa se ovdje možemo podsjetiti negativnog primjera revizije istorije, u Hrvatskoj, bez imalo stida, sve njih uglavnom nazivaju hrvatskim velikanima. Preobimna je to priča, ali evo neka čitaoci sami malo istraže, danas to bar nije teško kao ranije, pa neka pronađu ko su bili Petar Preradović, Medo Pucić, Marko Murat, Arsen(ije) Dedić itd. Nemojmo se iznenaditi ako neko, za manje od stotinjak godina, na ovaj način kao zaboravlјene, otete, ali i prepuštene, bude pominjao Srbe Crne Gore. Jer koliko je besrama sa jedne, najmanje je toliko neodgovornosti (naše) sa druge strane.
Za razliku od nekih drugih, srpski narod je prolazio i kroz višak istorije, koja nije uvijek bila lijepa i podnošlјiva. Kako danas podnosimo istoriju?
– Teško. Bez ikakvog plana i vizije, tumaramo slijepim ulicama. Danas osnovno pitanje opstanka nije u teritoriji već demografiji na ovom prostoru koji smo sačuvali. Zaboravlјamo olako šta nas je vodilo naprijed kroz prošlost, a „majstorski“, kao granični narod između civilizacija Istoka i Zapada, što može biti i prednost i mana, uzimamo, čini mi se, ponajgore i sa jedne i sa druge strane. Ne cijenimo ni rad ni znanje. Srpskog selјaka se stidimo odavno, a sve više i poštene građanske inteligencije. Sagorismo u svakojakim podjelama. Rekoh prije dvadesetak godina, a stvarnost mi sve više daje za pravo da niko bolјe i efikasnije od Srba samih nije napravio Beogradski pašaluk. Misleći, naravno, alegorijski u smislu nakaradne politike koja je do takve negativne koncentracije stanovništva dovela, sa nesagledivim poslјedicama za ostatak Srbije. A Miloša (Obrenovića) ni na vidiku. Ima ona antologijska scena iz filma „Balkanska pravila“ u kojoj Danilo Bata Stojković, između ostalog, kaže: „Ovaj prostor je škrt da iznedri čoveka sa misijom, čoveka darovitog koji može da vidi bar jedan vek unapred. Zato se ovde stalno strada. Živi se stihijski, primitivno, i svi neprestano stradamo.“ Za ostalo neka čitaoci pogledaju film ili makar pomenutu scenu.
Jasno je da, ležeći u istoriji, od nje ne možemo daleko stići. Kako smo se i koliko u istoriji kretali i gdje smo stigli?
– Odgovor na ovo pitanje se, najvećim dijelom, nalazi u prethodno rečenom. Dodao bih samo da vjerujem da je, kako prošlost, tako i sadašnjost i budućnost, u nekom cikličnom kretanju. I da „smrti nema, ima samo seoba“. Ne samo fizičkih, već i duhovnih. Te da, iako nam se ponekad čini da „spasa nam nema, propasti nećemo“. Sunovrat koji prolazimo, ne prvi put u našem postojanju, put je koji može da vodi nekom novom Vaskrsu poput Kajmakčalana. Iz tegobe se lakše rađa vrlina. Prošlost je tu da nam posluži kao orijentir, da ne ponavlјamo greške, a ne da naričemo nad njom. Pozitivnih i negativnih primjera u njoj je sasvim dovolјno. Na nama je da izvršimo adekvatnu selekciju uzora, lišenu sujete svake vrste.
Prije desetak godina, u jednom razgovoru za „Kozarski vjesnik“, Dobrica Ćosić je, između ostalog, rekao da nas je istorija pobijedila. Šta mislite o tome i da li smo mi ikada pobijedili istoriju?
– Za odgovor na ovo pitanje potrebno je izdići se iznad ograničenosti događaja epohe kojoj svjedočimo kao posmatrači ili sudionici. Dobrica je sigurno imao argumenata za ovakav stav govoreći o svom vremenu, pa i o svom živom učešću u krugu lјudi čija je odgovornost za kreiranje istorijskog kretanja bila značajno veća od tzv. malih običnih lјudi. Uzevši u obzir šta nam je istorija donijela poslije 1918. godine. Ali sjetimo se te 1918. Sjetimo se vremena prije nje. Ko bi 1912. ili 1914. mogao povjerovati, da ne govorim o decenijama, možda i vijekovima prije, u ishod 1918? I ko je 1918. mogao naslutiti da će do sunovrata doći samo dvadesetak godina kasnije, i da on traje do danas. Ništa nije zapisano kao usud. Kao što rekoh ranije u odgovorima, pred nama stoje uvijek najmanje dva puta, često i više, jer život nije crno-bijel. Kojim ćemo poći, zavisi od nas. Da li ćemo pobijediti istoriju ili ona nas, a bivalo je i biće oboga, zavisi isklјučivo od naše istrajnosti ka vrlini i otklonu od grijeha. A sve odgovore lako možemo pronaći u našoj prošlosti. Zato je njeno poznavanje klјuč za budućnost. I zato je toliko podložna mešetarenju njome.
Zoran Sovilј