U poslјednjih 50 godina mnogo toga se promijenilo kada je u pitanju lјudski život. Tehnologija je ubrzano napredovala, ali je uz korisne stvari donijela i nove stresove. Stvari su se promijenile i u pogledu lјudskog zdravlјa. Medicinari kažu da, kada su maligne bolesti u pitanju, nije sve onako kako su ranije učili iz knjiga. O tome za naš list govori doktor Boris Vujanović, šef Odsjeka onkologije prijedorske bolnice.
Koji su najčešći faktori rizika za maligna obolјenja?
– To je ogromna tema o kojoj bi se moglo pričati jako puno, ali prvenstveno se svodi na zdrav stil života i redovne preventivne preglede. To je sve ono što opšta populacija i svi pacijenti, i ne samo oni koji su pacijenti već i koji su zdravi, treba da rade da bi smanjili rizik od pojave malignih bolesti. Prije svega važan je stil ishrane, zdrava fizička aktivnost, izbjegavanje pušenja i konzumiranja alkohola, redovni ginekološki pregledi koji su obavezni kod žena, pregledi dojke i tako dalјe. To je jedno široko polјe koje bi trebalo da bude zastuplјeno u svakodnevnom životu, svakodnevnim pregledima, ali smo svjedoci da, nažalost, to uglavnom nije tako.
U narodu je prisutno opšte mišlјenje da je i stres veliki okidač za dobijanje malignih obolјenja?
– Stres sigurno igra bitnu ulogu u svemu tome. Svjedoci smo da, nakon poslјednjeg rata, imamo značajan porast malignih bolesti, tako da je to vrlo jednostavno povezati i sa stresom kao jednim od mogućih faktora rizika.
U kojoj životnoj dobi lјudi najčešće obolijevaju od malignih bolesti?
– Nažalost i to više nije onako kako knjige kažu. Svjedoci smo da se dešavaju nevjerovatne stvari, da pacijenti obolijevaju sve ranije i ranije, da je veći broj obolјelih mlađe životne dobi. Ranije se smatralo da su pacijenti koji su imali malignu bolest izliječeni kada prođe deset godina. Sad mi na pamet padaju dvije pacijentkinje koje su imale tumor dojke i nakon 31, odnosno 32 godine, ponovo su obolјele od istog tog tumora. Šta su pravi razlozi, još uvijek ne znamo i trebaće dugo vremena da se približimo odgovorima na ta pitanja.
Tokom prethodnog rata NATO snage su, i na ovim našim prostorima, bacale bombe sa osiromašenim uranijumom. Šta kaže struka, da li je to povećalo broj malignih obolјenja?
– Koliko je meni poznato, od završetka rata nisu rađene nikakve pretrage ni ispitivanja. Znamo da je vrijeme poluraspada osiromašenog uranijuma neka astronomska cifra. On je prisutan, on ne nestaje, uporno nas truje, oštećuje naš organizam. On ne može nestati iz zemlјe, samo se mijenja iz jednog stanja u drugo. Prisutan je i naravno da je jedan od veoma bitnih faktora koji utiču na razvoj malignih bolesti. Pogotovo na našem terenu, jer svjedoci smo da je bombardovanja osiromašenim uranijumom bilo i na području Kozare i Grmeča. Okruženi smo sa svih strana, nažalost, poslјedicama prethodnog rata.
Kada su u pitanju maligna obolјenja, ima li pravila? Da li više obolijevaju muškarci ili žene?
-Nema nikakvog pravila. Jednostavno, neki tumori su češći kod žena, drugi kod muškaraca. Ali to više nije pravilo, jer sve više se dešavaju stvari koje izlaze iz okvira onog kako smo mi školovani, učeni i danas se školujemo i učimo. Svjedoci smo da se svi ti odnosi mijenjaju, da više ne vrijede neka pravila koja su vrijedila prije nekoliko godina, da ne kažem prije puno godina.
I medicina ubrzano napreduje. Da li je blizu rješenje za maligna obolјenja?
– Medicina je sigurno napredovala, pogotovo u svijetu. Mi pokušavamo da pratimo korak, ali nažalost tu smo gdje jesmo. Nije baš bogat sistem, dosta je siromašan i kao takav, trudi se da nešto obezbijedi prije svega onkološkim pacijentima. Kad je struka u pitanju, uvijek postoji nesuglasica između nas koji se bavimo tim poslom i onih koji obezbjeđuju uslove kojima baratamo. Mislim da puno više treba da se radi ne samo na obezbjeđivanju lijekova, nego i edukaciji kadra, obezbjeđivanju novih kadrova i adekvatnih uslova za liječenje tih pacijenata. Svjedoci smo da u svim zdravstvenim ustanovama Republike Srpske odlazi značajan dio kadra. Dolaze novi, ali se kod nas i u cijelom regionu osjeti nedostatak stručnog kadra. Osjeti se to i u našoj ustanovi, što nam jako otežava posao. Da bi obučili sestru da radi na Odsjeku onkologije, potrebno je bar šest mjeseci dodatne edukacije, pa dvije godine po pravilu ne bi smjela da radi sama. Trebalo bi da radi uz nadzor starije sestre, što je vrlo teško obezbijediti. Tako da smo u raskoraku sa potrebama kakve imamo, sa mogućnostima koje imamo, a sve više ima obolјelih pacijenata. Medicina napreduje rapidno. Veliki broj malignih bolesti, kao što je karcinom dojke, još veoma malo fali da za tu bolest kažemo da je apsolutno izlјečiva u svim varijantama. Medicina napreduje, onkologija napreduje, da li znamo sve, naravno da ne, daleko smo mi još uvijek od odgovara na sva pitanja. Kad se okrenete iza sebe i vidite ogroman broj izliječenih pacijenata, nažalost, postoji velik broj onih kojima nismo uspjeli da pomognemo, ali bar taj broj izliječenih pacijenata nam govori da smo na pravom putu.
Zoran Sovilј