Čuvajte se! To su bile riječi koje je uputio svojim roditelјima. Kući se, međutim, nikada nije vratio. Radenko Đapa /20/, prva žrtva rata u Prijedoru, nije ni slutio da će običan odlazak na posao biti i poslјednji. Ubijen je u noći između 30. aprila i 1. maja 1992. godine, kada su u njega pucali muslimanski ekstremisti, prilikom izlaska iz autobusa.
“Moj Radenko je došao sa služenja vojnog roka 2. februara 1992. godine i zaposlio se u tadašnjem Centru javne bezbjednosti Prijedor. Kada je došao iz vojske bio je ponosan, kao i tog dana kada je krenuo na posao i nikada se više nije vratio. Sjećam se da sam mu tada rekla: “Sine, čuvaj se”. A on će na to: “Majko, čuvajte se vi, kod vas je blizu šuma, za mene se nemojte bojati”. To su bile njegove poslјednje riječi”, priča u suzama Radenkova majka Marija.
Vijest o Radenkovoj pogibiji zauvijek je promijenila život njegovih roditelјa. Majka Marija kaže da su godine učinile svoje, te da praznina zauvijek ostaje.
“Radenko je bio za primjer. Sposoban i spreman na sve. I kao dijete i kao momak. Imala sam i dvije djevojčice, koje sam izgubila, jednu sa šest mjeseci, a drugu sa 19 godina. Ne znam šta me još drži u životu, suprug mi je bio velika podrška i ja njemu. I bez njega sam ostala 2018. godine. Sada sam sama”, priča Marija.
Radenkovo ime ostalo je upisano u istoriju grada, ali majčina bol nikada nije prestala. Marija danas živi skromno, daleko od očiju javnosti, sa sjećanjima koja ne blijede i pitanjima na koja nikada nije dobila odgovore. Kaže da je najteže to što godine prolaze, a istina i pravda ostaju nedostižne.
“Zato hvala svima koji čuvaju sjećanje na mog sina. Hvala predstavnicima vlasti što me obiđu i pitaju kako sam. Mladima koji odrastaju, a ne pamte rat poručila bih da se bore za sebe, da ostanu na svome i da se ponose našom Republikom. Da budu ponosni i da budu odgovorni. Svaki 9. januar dočekujem sa suzama u očima, ali i s ponosom. Jer tako pamtim mog jedinca”, dodaje Marija.
Svaki njen dan u Gornjem Jelovcu počinje i završava isto – u tišini. Tišini u kojoj čuva uspomenu na sina, ali i opomenu da se žrtve ne smiju zaboraviti. Jer, kako kaže, dok se ime izgovara – Radenko i dalјe živi u njenom sjećanju.
M. Šodić