“Najniža plata ne treba da bude pravilo, već izuzetak i da je prima 10 odsto radnika u Republici Srpskoj. Nažalost, kod nas je ona postala pravilo i poslodavac kada isplati najnižu platu sa porezima i doprinosima, on je po zakonu ispunio svoju obavezu”, rekla je Dragana Vrabičić za “Kozarski vjesnik”.
Da li ste zadovolјni onim što je urađeno na unapređenju prava radnika između dva praznika rada?
– Kao član Predsjedništva Saveza sindikata Republike Srpske mogu da kažem da smo zadovolјni činjenicom da smo u oktobru sa socijalnim partnerima, nakon desetak i više godina, uspjeli dogovoriti rast najnižih plata. Nije bilo nametanja od poslodavaca, od strane Vlade RS niti bilo koga. Dogovorili smo na Ekonomsko-socijalnom savjetu, zajedno sa socijalnim partnerima, iznos najnižih plata. Bilo je to povećanje od nekih stotinjak maraka za svaku stručnu spremu, što u tom momentu nije bio loš iznos. Činjenica je da je to, od primjene najniže plate od januara mjeseca, već pojela inflacija: poskuplјenja, rast cijena goriva i svega ostalog, ali to je sada druga stvar. Zadovolјni smo da smo uspjeli ponovo vratiti socijalni dijalog, razgovore i pregovore o bitnim stvarima koje se tiču radnika.
Šta je trenutno aktuelno?
– Imamo veoma mnogo aktivnosti. Prvenstveno se radi na zaštiti na radu, jer to je gorući problem i u Sindikatu i u Republici Srpskoj uopšte. Prije dva mjeseca, u samo sedam dana, bila su tri smrtna ishoda prilikom povrede na radu. Radi se i na tome da uvedemo preventivne lјekarske preglede za sve radnike. Tu bude nedoumica. Dosta radnika kaže – mi to imamo. Da, radnici imaju preventivne lјekarske preglede, ali su oni najčešće vrlo skromni. Svode se na vađenje krvi i nekakav osnovni pregled, pregled psihologa, međutim mi tražimo mnogo više. Tražimo preglede koji će obuhvatiti kompletnu laboratoriju, za žene ultrazvuk dojke i ginekološki pregled, za muškarce pregled prostate i ostale preglede koji su bitni za mušku populaciju. Tražimo internistiški pregled, tražimo sve te bitne stvari gdje bi mogli preventivno djelovati. Kada su u pitanju budžetskih korisnici, oni ponovo ulaze u fazu pregovora za povećanje plate, s obzirom da su dobili povećanje od 1. aprila, ali to je bilo jako malo povećanje. Povećanje od pet posto je mizerno i nikakvo u odnosu na ove cijene. Savez sindikata pred 1. maj radi na tome da potpiše Memorandum sa Vladom Republike Srpske, gdje bi precizirali najosnovnije stvari i vremenski hodogram kada i u koje vrijeme to treba da bude ispunjeno. Konstantno se zalažemo za pobolјšanje uslova rada i povećanje plata. Činjenica je da bi već sada mogli pregovarati u realnom sektoru o novom povećanju najnižih plata. Nažalost, kod nas je najniža plata postala pravilo i poslodavac kada isplati najnižu platu, sa porezima i doprinosima, on je po Zakonu o radu i drugim zakonima ispunio svoju obavezu.
U kojoj mjeri se izmiruju prevoz i regres?
– Prevoz se isplaćuje u velikom dijelu firmi, međutim problem je udalјenost od mjesta stanovanja. Na tome se takođe radi. Kada je u pitanju regres, to je jedna od većih sindikalnih aktivnosti. U realnom sektoru regres isplaćuju pojedini poslodavci. Mi imamo uređeno pravo radnika na regres u Zakonu o radu, međutim, problem je što nemamo iznos tog regresa. Regres je pravo koje bi trebalo da ima svaki radnik prilikom dobijanja rješenja o korištenju godišnjeg odmora. To bi trebao da bude iznos najmanje jedne najniže plate, ali da obavezno stoji to najmanje i da ne ograničavamo poslodavce koji svojim lјudima mogu dati mnogo veći iznos regresa.
Gradnja je u ekspanziji i uvijek su traženi radnici iz te oblasti. Kakvo je stanje sa sindikalnim organizovanjem u privatnim firmama?
– Imamo jedan broj preduzeća u našem granskom sindikatu, ali to su uglavnom preduzeća sa velikim brojem radnika, tako da oni jesu veliki dio članstva ovog granskog sindikata. To što je gradnja u ekspanziji, cijene stanova otišle u nebo i manjak je radnika, apsolutno nije spriječilo naše poslodavce da građevinski sektor ima najnižu prosječnu platu u Republici Srpskoj. Jednostavno nema logike i to ne ide jedno s drugim. Sada pokušavaju dovesti radnike sa strane, ali činjenica je da oni ne mogu ni po čemu da pariraju našim lјudima koji ovdje rade. Problem je jezička barijera, a ne razumijem da poslodavac radniku iz inostranstva plaća stan, hranu, daje mu platu, a da mu se ne isplati platiti našeg radnika. Poslјedica svega toga je da naši lјudi odlaze na Zapad gdje je njihov rad cijenjen i dobro plaćen. U građevinarstvu je nesrazmjer sa cijenama, sa ovolikim obimom gradnje i činjenicom da je to najniža prosječna plata. Negdje nešto ne štima. Sve su to radnici koji su prijavlјeni na najnižu platu, a poznato je da se na najnižu platu izmiruju porezi i doprinosi. Ostalo nešto radnici dobiju u koverti. Pritom radnik ne razmišlјa dugoročno. Ako je on prijavlјen kompletan svoj radni vijek na najnižu platu, on će imati i najnižu penziju. Mislim da smo, kao radnici, sada u poziciji da postavlјamo uslove, ali još uvijek naši radnici nisu došli do tog nivoa svijesti da znaju da oni mogu poslodavcu da kažu: “Da, ja sam majstor, moj rad vrijedi toliko i toliko. Ako nećeš ti, ima ko hoće.”
Kada ste spomenuli zaštitu na radu, kakva je saradnja Sindikata sa nadležnim inspekcijama?
– Najviše nesreća se dešava u građevinarstvu i u sektoru šumarstva. Nesreće se događaju najčešće propustom poslodavca. Ne trebamo mi sa inspekcijama da imamo nekakvu veliku saradnju, inspekcija treba da radi svoj dio posla. Međutim, kod njih uvijek provejava priča da ih je malo. I jeste ih malo i mora se poraditi na tome da se zapošlјava više inspektora rada i zaštite na radu koji bi mogli obilaziti teren i građevinske objekte, gledati kako i u kojim uslovima se radi. Problem predstavlјaju kazne koje su čak i stimulativne za poslodavce kada se desi bilo kakva nesreća. To su jako niske kazne i inspekcija, u principu, ima pravo i da propiše najnižu kaznu. Neki poslodavac za povredu radnika, čak i sa smrtnim ishodom, dobije kaznu od četiri – pet hilјada maraka. On će u roku od 7 – 15 dana, kako stoji u Zakonu, platiti pola od toga i ispada da nam život radnika vrijedi dvije do dvije i po hilјade maraka. Svako preduzeće koje zapošlјava 50 radnika, trebalo bi da ima čovjeka koji se bavi samo zaštitom na radu. Međutim, kod nas se time bave agencije. U praksi imamo akte o procjeni rizika koji su bitni za svako preduzeće, međutim, te akte prave licencirane kuće koje čak i ne znaju čime se određena djelatnost bavi. Tako imamo situaciju da kaže da je, recimo, za ženu koja se bavi održavanjem higijene, procjena rizika obolјenje kičmenog stuba ili ne znam čega zbog dugotrajnog sjedenja. To pokazuje da je samo negdje nešto iskopirano i prebačeno, a uopšte se nije vodilo računa o tome šta to radno mjesto predstavlјa.
Imate li neku prvomajsku poruku za kraj razgovora?
– Nećemo ove godine za 1. maj praviti proteste ili tako neko okuplјanje. Nadam se da ćemo za Prvi maj da potpišemo memorandum sa Vladom Republike Srpske. Smatramo da bi taj memorandum imao mnogo veći efekat kada bi uspjeli da dogovorimo da je regres toliko i toliko, da se to ubaci u Zakon o radu, uredbu ili odluku bilo gdje, ali da bude obavezujuće, da ima iznos, da uredimo kompletnu zaštitu na radu, da dobijemo centralni registar povreda i druge bitne stvari.
Deborah Sovilј