“Kada Internet ili konzumiranje digitalnog sadržaja postane stil živlјenja, vi problem koji ste stekli na Internetu pokušavate da riješite na istom tom mjestu. Nađemo se u začaranom krugu u kojem učvršćujemo to da nam obrazac opšteg funkcionisanja bude onaj od kojeg smo htjeli da pobjegnemo. Nažalost, živa lјudska komunikacija izostaje. Roditelј ako želi nešto da prenese djetetu, sve rjeđe ga nazove, već to radi preko poruka“, rekla je psiholog Vanja Dejanović.
Ovih dana aktuelni su upisi u srednje škole i na fakultete. To je za svakog mladog čovjeka važna odluka i svojevrsna prekretnica. Koliko su oni svjesni izbora koji je dobar za njih, a koliko odlučuju roditelјi?
– Tačno je da su to prvi ozbilјni izbori koje mlade osobe prave. To ne znači da oni mogu u ovom trenutku znati šta istinski žele. Nјihove su želјe prilično određene nekim informacijama i savjetima koje dobijaju od roditelјa i svog društva. Okruženje zna da izvrši veliki uticaj na odluke koje mladi treba da naprave kada su izbori zanimanja u pitanju i najčešće je to ono što društvo u ovom trenutku favorizuje. Izbor zavisi i od motiva: da li je to profesionalno usavršavanje i nadogradnja ili je primaran materijalni segment. Osim porodice i društva, sugestije dolaze i od profesora, jer je profesor upućen šta mladoj osobi najviše “ide”. Smatram da saznanje i svijest o tome za šta je mlada osoba nadarena, mnogo znači prilikom izbora zanimanja.
Pubertet nije jednostavan period u životu. To je doba intenzivnog razvoja za mlade, koji i pred profesore i nastavnike stavlјa određene izazove. Šta im savjetovati?
– Za prosvjetne radnike je važno da znaju kako da se nose s tim kada se pojave nasilni oblici ponašanja između učenika, posebno njihov odnos prema mladoj osobi koja vrši nasilјe i prema žrtvi. Nije ni profesor dovolјno usmjeren kako da se s tim nosi, jer u te stvari ulazi ne samo sa profesionalne nego i lјudske strane. Tako da neka vrsta podrške i osnaživanja treba i prosvjetnim radnicima i žrtvi. Došlo im je obavezujuće da preuzmu više uloga, ne samo da budu predavači koji će prenijeti određeno znanje mladima, nego da istovremeno budu psiholozi, pedagozi, roditelјi i doktori. Smatram da je to prevelika odgovornost zbog toga što su to stvari koje mogu imati poslјedice koje se ne bi svidjele nikome, a odgovornost za takve poslјedice preuzima prosvjetni radnik, što nije korektno. Onaj ko treba, neće preuzeti odgovornost niti se odgovorno postaviti kada su u pitanju problemi mladih. Prosvjetni radnici su sada opterećeni. Pred njima su brojni izazovi i sa neke lјudske strane oni ih preuzimaju, jer tu komponentu ne možete zanemariti, dok sa profesionalne tačke gledišta oni to ne moraju. Kada se nađete u tim situacijama, može se desiti da se kao lјudsko biće teško s tim nosite.
U više navrata ste govorili o štetnom uticaju digitalnog svijeta na razvoj mladih osoba. Kako to izbjeći u vremenu kada su izloženi svim mogućim ekranima?
– Sad je nastala neka druga forma problema koji se odnosi na to da je već roditelј zavisan o digitalnom svijetu. Manja je mogućnost da kontroliše ono što dijete radi zato što i on sam na isti način konzumira i odnosi se prema svemu tome. Roditelј ima izgrađen obrazac, a to je pretjerana usmjerenost na sadržaje koji se dobijaju preko digitalnih uređaja, preko interneta, telefona i slično. Djeca su preuzela isti taj obrazac. Baš zato što je to za njih prerano, oni steknu zavisnost na način da to više nije stvar problema koji treba rješavati. Nažalost, to postaje kao stil života koji se preporučuje. Udalјavamo se od nekih realnih stvari. Kada se dođe do toga da Internet ili uopšte konzumiranje svega toga postane stil živlјenja, vi problem koji ste stekli na Internetu, pokušavate da riješite na istom tom mjestu. Nađemo se u jednom začaranom krugu u kojem učvršćujemo to da nam obrazac opšteg funkcionisanja bude onaj od kojeg smo htjeli da pobjegnemo.
Poseban problem je da su djeca sve više na meti predatora baš u toj digitalnoj sferi. Kako ih zaštititi?
– Prvo, kontrola jeste važna. Vi morate biti upućeni u sve što vaše dijete radi, a to se postiže samo razgovorom. Ne na način da dijete provjeravate i pratite, jer će se onda ono udalјiti od vas. U atmosferi sigurnosti i povjerenja može se prevenisati sve što je za jedno dijete opasno. S druge strane, dijete bi trebalo da ima osjećaj da je roditelј taj koji će sve stvari da uradi za njega, a ne da će zbog nekih situacija u kojima se ono zatiče, to dijete biti iskritikovano, kažnjeno ili odbačeno. Komunikacija, razgovor, sve i jedna vrsta bliskosti sa djetetom je garancija da će dijete biti zaštićeno. Ukoliko toga nema, ono će tražiti da pripada nekom drugom svijetu i odnosu. Predatori su strukture ličnosti koje to iskorištavaju i prave takav odnos prema djetetu da ono osjeća da pripada svemu tome, a ne znajući u stvari da se radi o kontekstu koji ga ugrožava. Roditelј treba da gradi privrženost, odnos i bliskost sa svojim djetetom, a jedan od načina je komunikacija i zainteresovanost za dijete, koja se izražava i kroz razgovor.
Ne govori se dovolјno često o mentalnom zadravlјu najstarije populacije, a mnogima je problem da nađu smisao – šta dalјe kada završe radni vijek?
– Jeste, nama uvijek treba motiv za živlјenje. Da bi se osjećali živom osobom, vi morate imati nešto zbog čega ćete da ustanete, da funkcionišete, da živite. Uvijek to može da bude porodični ambijent, tako da stara lica treba da osjećaju da su još uvijek nekome draga i na prvom mjestu. S druge strane, suočavaju se s nečim što zdrav čovjek još uvijek ne može da pojmi, a to je gubitak vlastitih kapaciteta. To stvara veliku prazninu koja vas još više udalјava od onoga što predstavlјa život. Stara lica su u strahu od smrti. Ne toliko od smrti koliko od umiranja, od situacije bespomoćnosti kad više ništa toliko ne zavisi od njih. Ne žele iz neke obzirnosti da opterećuju drugoga, a moraju potražiti nečiju pomoć. Bilo bi lijepo da stare osobe dobijaju podršku kao da su počašćeni ili nagrađeni, a ne kao da smo prisilјeni na to.
Deborah Sovilј