U susret obilježavanju 84. godišnjice Bitke na Kozari, sjećanja preživjelih i dalje svjedoče o jednom od najtragičnijih perioda u istoriji ovog kraja. Među njima je i Dušan Aleksić /91/, rodom iz Gornjeg Jelovca, čija životna priča predstavlja potresno svjedočanstvo stradanja kozaračkog naroda.
Kao petogodišnji dječak zarobljen je tokom njemačko-ustaške ofanzive na Kozari 1942. godine, nakon čega je odveden u logor Jasenovac. Preživio je golgotu kroz koju su prošle hiljade djece i civila.
Aleksić potiče iz porodice koja je dala veliki broj boraca u Narodno-oslobodilačkoj borbi, ali je istovremeno pretrpjela i ogromne ljudske gubitke. U ratu je ostao bez deset članova svoje porodice, a uspomene na stradanje, progone i logoraške dane, kako kaže, i danas su jednako žive.
“To je bio patenički život. Da vam kažem, dok smo bježali u Kozaru, majku sam jako namučio, bio sam joj težak za nositi, a nejačak da pješačim. Majci sam bio veliki teret. Ona je bilo srećna, jer sam joj ostao živ! Ja sam danas jedini živ, od tadašnjeg 21 člana naše porodice i sve ih danas oplakujem. Jer sam posljednji ostao. To je tragedija! Plačem često, jer me sad stiže ono vrijeme koje sam proživio. Ne proživio, nego propatio!”, priča nam kroz suze Aleksić.
Uprkos teškom djetinjstvu i ratnim traumama, nastavio je školovanje, završio fakultet, doktorirao, zasnovao porodicu i stekao dvoje djece. Napisao je više knjiga, nastojeći da sačuva istinu o stradanju svog naroda i događajima koje je lično preživio.
“Moja želja je da ne bude nikada više rata. Da svi živimo u slozi, jer mi smo svi ljudi, nismo životinje. Taj rat, to je bio vjerski rat. Kozarački narod je mnogo izgubio i propatio, to se osjetilo godinama poslije”, kaže Aleksić, koji penzionerske dane provodi u Domu za starija lica u Prijedoru.
Njegova priča nije samo lično svjedočanstvo, već i dragocjen istorijski zapis o stradanju Kozare i njenih stanovnika. Uoči obilježavanja 84. godišnjice Bitke na Kozari, ispovijest Dušana Aleksića predstavlja snažan podsjetnik na tragediju koju su prošle hiljade nevinih ljudi i na obavezu da se kultura sjećanja njeguje i čuva za buduće generacije.
M.Šodić