Ako vam rečenica iz naslova ne zvuči jasno, niste jedini. Međutim, za većinu mladih ona je svakodnevni govor. Na Međunarodni dan pismenosti pitamo se: kako su se digitalne skraćenice iz poruka preselile u živu riječ i da li nam jezik polako ostaje bez samoglasnika i potpunih rečenica?
“Naša omladina danas je polupismena i meni je najžalosnije što su to mladi i edukovani ljudi koji su fakultete završili. Prema mom iskustvu, iz nekadašnje srednje škole izlazilo se pismenije nego danas sa fakulteta. Mladi su polupismeni do nepismeni. Nema ništa preko polupismenih, jer pismeni nisu sigurno”, naglasila je jedna Prijedorčanka.
Da se problem ne ogleda samo u generacijskom jazu i opštem utisku, već u nedostatku funkcionalne pismenosti i čitalačkih navika, potvrđuje i struka u školskim bibliotekama.
“Nažalost, mogu da kažem da onog trenutka kada uđu u srednju školu jedan dio učenika ne zna ni da piše, ni da čita onako kako bi trebalo, a da ne govorim o funkcionalnoj pismenosti, odnosno povezivanju znanja među različitim oblastima. Kada govorimo o toj pismenosti, moramo spomenuti čitalačke navike i čitalačku kulturu koja je dosta zanemarena. Mislim da su učenici dosta opterećeni ocjenama i gradivom u osnovnoj školi, a da se zanemare neke stvari koje njih kasnije stižu – onog trenutka kada krenu u srednju školu, na fakultet ili kada počnu da rade”, rekla je Branka Kovačević, stručni saradnik bibliotekar u Ugostiteljsko-ekonomskoj školi.
Rješenje ipak postoji. Ono se, kažu u školama, krije u povratku jednostavnom, svakodnevnom razgovoru sa djecom, ali i u drugačijem pristupu nastavi i kulturi.
“Vremena su se promijenila, ali definitivno govor i razgovaranje sa svojom djecom – odatle počinje taj prvi i osnovni razvoj, jer tada se pokreću neke funkcije u mozgu koje su kreativne i stvaralačke. Vi kada gledate televiziju možete da saznate mnogo novih izraza i riječi, te da proširite znanje, ali vi ste tada samo konzument jer ne razgovarate, ne uključujete moždane vijuge koje služe za razvoj verbalne komunikacije. Smatram da će se morati malo više ulagati u obrazovanje i ono što mi danas nazivamo kulturom, za šta se izdvajaju minimalna sredstva. To nije nešto što se samo zove kultura, to je osnova i suština čovjeka. U obrazovanje će se morati više ulagati, od obrazovanja stručnih saradnika bibliotekara i nastavnika, pa do samih biblioteka po pitanju popunjavanja fondova ne samo lektirom, od osnovne škole i onih zanimljivih slikovnica, pa kasnije kroz srednju školu i dalje. Mislim da ima mnogo zanimljivih prijedloga, samo treba neko da nas posluša i da se u to uloži, jer mislim da je i novac postao problem kada je riječ o obrazovanju”, pojašnjava Kovačevićeva.
Jezik se oduvijek mijenjao, ali brza komunikacija ne smije biti opravdanje za nepismenost. Izazov novog doba zato nije u zabrani skraćenica, već u tome da mladi nauče da, kada odlože telefone, znaju sastaviti potpunu i smislenu rečenicu.
Renata Š. Novaković