Postoje dani u narodnom i crkvenom kalendaru koji ne traže veliku buku, opšta slavlja, ni raskošne trpeze. U tišini potkozarskih i podgrmečkih sela, Krstovdan je odvajkada bio upravo takav praznik – dubok, skroman i okrenut prema kući, ukućanima i zemlji od koje se živi. Hrišćanski kalendar poznaje dva Krstovdana. Zimski, uoči Bogojavljenja, nosi spomen na krštenje Isusovo, dok jesenji slavi pronalazak Časnog krsta. Za čovjeka sa naših prostora, bez obzira o kojem je riječ, Krstovdan je prije svega praznik koji podsjeća na pravila koja se trajno poštuju.
O tome kako se na prostorima Potkozarja i Podgrmeča oduvijek gledalo na ovaj dan, dragocjena svjedočanstva čuva Milorad Latinović, etnolog-amater i poznavalac narodne tradicije našeg kraja.
“Krstovdan je, sa moje tačke gledišta i iz iskustva ljudi koji su živjeli ovdje u Potkozarju i Podgrmeču, specifičan po tome što je ‘nehodajući’ svetac. Tako se u našem narodu kaže za praznike koji su svake godine na isti datum. On se izdvaja već po samom nazivu koji nosi i imenu krsta kao izuzetno jakog simbola. Krst je u hrišćanskom svijetu apsolutno poštovan, a ovaj naš kraj se po tome ne izdvaja. Naši preci su držali do krsta jer im je on bio sve i svja, i ljudi mu se ovdje okreću iz duše – bilo da je u pitanju krštenje, veselje ili čin upokojenja. Naravno, geografska odrednica igra veliku ulogu, pa se običaji razlikuju od prostora do prostora, ali u biti sve je isto kada je riječ o poštovanju samog krsta i praznika”, pojašnjava Latinović.
Govoreći o običajima koji prate ovaj dan, poput branja smilja i bosiljka za sreću tokom cijele godine, naš sagovornik skreće pažnju na još jednu specifičnu praksu koja izdvaja jesenji Krstovdan od drugih crvenih slova.
“Na sam svetac naši ljudi su sređivali kuću i dom, što je interesantno jer je crveno slovo, a izuzetno je rijetko da se na takav praznik nešto radi. Kuća i sve oko nje sređuje se da bude čisto i uredno iz razloga što se vjeruje da će, ako se to uradi baš na taj dan, godina biti rodna, uredna i bez loših događanja. Tako se na Krstovdan sve prljavštine otklanjaju kako iz kuće, tako i iz samog života. To je ono što ga posebno izdvaja od drugih praznika”, kazao je Latinović.
Nekada, kada se živjelo isključivo od neba i zemlje, Krstovdan je čovjeku bio jasan putokaz za vrijeme koje dolazi. Naši stari su spoznaju o nadolazećoj godini čitali iz nepisanih pravila kretanja vjetra.
“To su iskustvene norme, nije to neko od juče izmislio. Ljudi koji su živjeli sa prirodom jednostavno su pratili šta se događa. Stari su znali: ako na Krstovdan duva južni vjetar – biće kišna godina; ako je istočni – slijedi suša; ako je sjeverac – biće hladno i jaka zima; a ako dune zapadni vjetar – godina će biti rodna. To su nevjerovatne stvari, ali to su ljudi iskusili kroz sopstveni život. Niti je to ko nametnuo, niti negdje piše – ja bar nisam našao da je zapisano. Međutim, to su usmena predanja koja idu sa koljena na koljeno i duboko vjerujem da su potpuno ispravna i tačna”, naglašava Latinović.
U trenucima velikih nevolja i višemjesečnih suša, kada je opstanak bio pod znakom pitanja, u narodu su se rađali i sasvim neuobičajeni, tihi obredi.
“Ako bi suše trajale mjesecima, taman početkom jeseni negdje oko Krstovdana, u mom kraju se primjenjivao jedan veoma interesantan običaj. Par ljudi iz sela sakupilo bi se u potpunoj tajnosti kako bi otišli na groblje i uzeli drveni krst sa groba posljednjeg upokojenog mještanina. Odnijeli bi taj krst na prvi potok i položili ga preko vode. To se radilo samo u ekstremnim slučajevima, a narod je vjerovao da nakon toga kiša mora pasti”, objašnjava on.
Odnos prema domaćim životinjama u Potkozarju i Podgrmeču bio je prožet dubokim poštovanjem, jer se znalo da od njih zavisi opstanak čitave porodice. Domaćini ih zato nikada nisu zvali stokom, već isključivo – blagom.
“Na Krstovdan su to svoje blago prskali osveštanom vodom kako bi životinje bile zdrave i kako tokom godine ne bi imali problema. Jer, dok je blago dobro – i ljudima je dobro, pošto direktno zavise od njega. Čovjek nekada nije imao banku, nije imao industriju niti bilo šta što je osmislila savremena civilizacija. Zbog toga naši stari to nikada nisu nazvali drugačije nego blago, a suštinsko značenje te riječi, kada prevedemo, jeste čisto bogatstvo. Naš jezik je toliko lijep, umiljat i blagotvoran”, kaže Latinović.
Krstovdanska trpeza takođe je dio simbolike i mjere skromnosti ovog praznika.
“Ono što je vezano za Krstovdan i što je praktikovano u mom kraju jeste malo stroži post. Post kao post može biti bilo kakva posna hrana, međutim za ovaj praznik pravila su bila da se služe crno grožđe, voda i hljeb. Mislim da je to grožđe asocijacija na Isusovu krv, dok su se ove tri stvari izdvojile jer, kako narod kaže: ‘Ko se krstom krsti, taj Krstovdan posti’. To je ono što je meni interesantno i što je apsolutno primjereno ovome svecu”, govori Latinović.
Za očuvanje tradicije Krstovdana, ali i tradicije uopšte, uloga mladih je, prema riječima našeg sagovornika, presudna.
“Koliko mi valjamo – toliko valjaju i mladi ljudi. Sve ono što im ne prenesemo neće ni postojati, oni to neće imati priliku da baštine. Ako im prenesemo znanje koje smo naslijedili od naših predaka, onda će ti običaji i simbol krsta biti uvaženi i poštovani. Jer, ako ne znaš odakle si došao, ne znaš ni kuda treba da ideš”, priča Latinović.
Za kraj, uz podsjećanje da je porodica temelj svega, naš sagovornik upućuje poruku koja objedinjuje svu ljepotu ovog praznika.
“Na prvo mjesto treba da stavimo porodicu, porodične vrijednosti, tradiciju i običaje, jer naša kultura nalaže da se to čuva. Svaki svetac, pa i Krstovdan, ima svoju ulogu. Ljudi koji budu poštovali te vrijednosti biće srećni i zadovoljni, jer jedina iskrena i istinita stvar u životu jeste porodica. A naša stara porodica uvijek je baštinila običaje u tišini i skromnosti. Budi svoj na svome i poštuj druge, pa će i drugi cijeniti tebe koliko ti cijeniš sebe i svoje. Vrijediš onoliko koliko poštuješ svoje”, zaključuje Latinović.
Renata Š. Novaković