Tu, na dohvat Nove godine i nekog novog početka, otišao je u nezaborav iz naše sredine izuzetan čovjek, ljudina, prijatelj, pedagog, slikar Vladislav Vlado Makanjić. Brižan suprug, otac, djed, svekar, komšija, drug…
U Rogatici rođen, u Prijedoru, svom drugom gradu, stasao, porodicu osnovao, prijatelje stekao, radio, stvarao… Dobro je znao odakle je, često spominjući svoj rodni grad, znao je kuda hodi, kako hodi i nikada nije izgubio pravi put.
Poštovan i uvažen Vlado je rado viđen u svim sredinama gdje je iza sebe ostavio prepoznatljive tragove čovjeka, korektnosti, odgovornosti, poštenja, profesionalnosti…U svim poslovima kojima se uspješno bavio nalazio je radost i smisao, ugrađujući dio sebe u sve ono čega se predano latio. Kao pedagoga likovne kulture i prosvjetnog savjetnika pamtiće ga mnoge generacije, a kao direktora i dobrog organizatora i mnogi saradnici i radne kolege. Ako se za nekoga, koga smo poznavali, s kim smo se družili i od koga smo učili, može reći da je bio drug i prijatelj i gospodin i čovjek, to je onda poštovani i cijenjeni Vlado. Bliski i dragi ljudi bez obzira na godine života postaju oni sa kojima je radost dolazila u svakom susretu i dodiru…
Ni godine koje su ga pomno pritiskale, nisu smetale da bude aktivan član Udruženja likovnih umjetnika Prijedora, dajući svoj puni doprinos u organizovanju i realizaciji mnogih likovnih izložbi. Odazivao se na sve humanitarne akcije darujući svoje slike kao gest pomoći onima kojima je ona najpotrebnija. Kao likovni stvaralac Vlado je volio da traga, pomalo eksperimentiše, ali i da se svaki put sa tih kraćih izleta vraća pejzažu, prepoznatljivom krajiliku, dragom motivu. Njegov likovni damar najbolje je pulsirao u prikazivanju pejzaža kroz akvarel tehniku. U sve što je radio unosio je svoju životnu i likovnu filozifiju, ljepotu prostora kojim je hodao, kojih se sjećao, unoseći u njih životnu radost.
Vladislav Vlado Makanjić ostavio je iza sebe likovne tragove kao jednu prepoznatljivu oazu koja ima vidno mjesto u ljepoti njegovog likovnog rukopisa. Veliki broj samostalnih izložbi, kao i učešća na kolektivnim predstavljanjima, govore o njegovoj postojanosti i dugovječnosti na polju likovnog stvaralaštva.
Život ga nije mazio… Istorijski poznata zlodjela iz Drugog svjetskog rata koja su dušmani činili nad nedužnim narodom oko rijeke Drine, samo zato što su bili Srbi, dobro je upamtio dječak Vladislav. Bio je svjedok tih strahota. Pričao nam je potresno, slikovito… Skriven u nekom žbunju kao dječak sa strahom u očima gledao je zvjerstva koja su činili zlotvori, gledao je hladnu Drinu… A rijeka Drina u svoje virove i dubine nosila je i mlade i stare, sve one koji su pokušavali da preko vode dođu do slobode… Djevojke, žene držeći se za ruke, kao u nekom kolu, nestajale su u hladnoj vodi, dok su njihove dubine čvrsto uvezane plutale ka nekoj novoj obali sunca i slobode… Ostaje žal što o ovom stravičnom događaju, kao svjedok, nije ostavio zapis, pisane tragove…
Tražio je ovaj čovjek smisao života u društvu i radu, a prije svega u porodici koju je neizmjerno volio i za koju je živio. Ni sreća sama za sebe nista ne predstavlja ako je čovjek sa nekim ne djeli, ako je nekom ne poklanja. Voljom za životom i energijom čistog duha, kojom se napajao do zadnjeg časa. Pobjeđivao je Vladislav sve izazove i prepreke i zamke koje život nose. Zadnu životnu bitku nije savladao…
Kada je neumoljivi časovnik vremena otkucao kraj, krenuo je naš Vlado putem koji ga nosi vječnoj životnoj saputnici, svojoj Milki… Praznina koja ostaje među nama, tvoj odlaskom u nezaborav, biće trajna, poštovani i dragi prijatelju…
Hvala ti za ljudskost, iskreno prijateljstvo i za sve ono što si kao čovjek za ovozemaljskog života radeći ostavio iza sebe…
Počuvaj u miru, poštovani prijatelju.
Dragan P. Topić